Zakon o kaznenom postupku

DIO PRVI

OPĆE ODREDBE

Glava I.

UVODNE ODREDBE

Članak 1.

(1) Ovaj Zakon utvrđuje pravila kojima se osigurava da nitko nedužan ne bude osuđen, a da se počinitelju kaznenog djela izrekne kazna ili druga mjera uz uvjete koje predviđa zakon i na temelju zakonito provedenog postupka pred nadležnim sudom.

(2) Prije donošenja pravomoćne presude okrivljenik može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima samo uz uvjete koje određuje ovaj Zakon.

Članak 2.

(1) Kazneni se postupak može pokrenuti i provesti samo na zahtjev ovlaštenog tužitelja. Za određena kaznena djela propisana zakonom državni odvjetnik će pokrenuti kazneni postupak samo na prijedlog oštećenika.

(2) Za djela za koja se progoni po službenoj dužnosti ovlaš­teni tužitelj jest državni odvjetnik, a za djela za koja se progoni po privatnoj tužbi ovlašteni tužitelj jest privatni tužitelj.

(3) Ako Zakon drukčije ne propisuje, državni odvjetnik je dužan poduzeti kazneni progon ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i nema zakonskih smetnji za progon te osobe.

(4) Ako državni odvjetnik ustanovi da nema osnova za pokretanje ili provođenje kaznenog postupka, na njegovo mjesto može stupiti oštećenik kao tužitelj uz uvjete određene ovim Zakonom.

Članak 3.

(1) Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.

(2) Dvojbu glede postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva sud rješava presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika.

Članak 4.

(1) Okrivljenik mora već na prvom ispitivanju biti oba­vi­ješten o djelu za koje se tereti i o osnovama optužbe.

(2) Okrivljeniku se mora omogućiti da se očituje o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Okrivljenik nije dužan iznijeti svoju obranu niti odgovarati na pitanja. Zabranjeno je i kažnjivo od okrivljenika ili druge osobe koja sudjeluje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

Članak 5.

(1) Okrivljenik se ima pravo braniti sam ili uz stručnu po­moć branitelja kojega će sam izabrati iz reda odvjetnika. Ako okrivljenik sam ne uzme branitelja, okrivljeniku će se radi osiguranja obrane postaviti branitelj kad je to određeno ovim Zakonom.

(2) Pod uvjetima koje određuje ovaj Zakon okrivljeniku koji ne može podmiriti troškove pa zbog toga ne može uzeti branitelja, postavit će se, na njegov zahtjev, branitelj na teret proračunskih sredstava.

(3) Sud ili drugo državno tijelo koje sudjeluje u kaznenom postupku dužni su već na prvom ispitivanju okrivljenika poučiti o pravu na branitelja i svezi s braniteljem.

(4) Okrivljeniku se mora osigurati dovoljno vremena i mo­guć­nosti za pripremu obrane.

Članak 6.

(1) Osoba uhićena pod sumnjom da je počinila kazneno djelo mora biti odmah upoznata o razlozima uhićenja te poučena da nije dužna iskazivati, da ima pravo na stručnu pomoć branitelja kojeg može sama izabrati te da će nadležno tijelo na njezin zahtjev o uhićenju izvijestiti njezinu obitelj ili drugu osobu koju je ona odredila.

(2) Pod uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je učinila kazneno djelo.

Članak 7.

(1) U kaznenom postupku u uporabi je hrvatski jezik i latinično pismo, ako za uporabu u pojedinim područjima sudova nije zakonom uveden i drugi jezik ili pismo.

(2) Stranke, svjedoci i ostali sudionici u postupku imaju pravo služiti se svojim jezikom. Ako se radnja u postupku ne vodi na jeziku te osobe, osigurat će se usmeno prevođenje onoga što ona odnosno drugi iznosi te isprava i drugoga pisanoga dokaznog materijala. Prevođenje obavlja tumač.

(3) O pravu na prevođenje poučit će se prije prvog istupanja osoba iz stavka 2. ovoga članka, koja se može odreći toga prava ako zna jezik na kojem se vodi postupak. U zapisniku će se zabilježiti da je dana pouka i izjava sudionika.

(4) Pozive i odluke upućuje sud na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu. Na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu dostav­ljaju se sudu tužbe, žalbe i drugi podnesci. Ako je na pojedinom sudskom području u službenu uporabu zakonom uveden i drugi jezik ili pismo, podnesci se mogu sudu dostavljati i na tome jeziku ili pismu. Nakon početka glavne rasprave podnositelj podneska ne može bez dopuštenja suda opozvati svoju odluku o jeziku kojim će se u postupku služiti.

(5) Uhićeniku, okrivljeniku koji je u pritvoru kao i osobi na izdržavanju kazne dostavit će se prijevod poziva, odluka i podnesaka na jeziku kojim se služi u postupku.

(6) Pritvoreni stranac može na glavnoj raspravi dostavljati sudu podneske na svom jeziku, a prije i nakon toga samo pod uvjetom uzajamnosti.

Članak 8.

(1) Sud i državna tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete okriv­ljenika i koje mu idu u korist.

(2) Pravo suda i državnih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 9.

(1) Sudske se odluke ne mogu utemeljiti na dokazima pri­bav­ljenim na nezakonit način (nezakoniti dokazi).

(2) Nezakoniti jesu oni dokazi koji su pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i čast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života kao i oni dokazi koji su pribav­ljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni ovim Zakonom te drugi dokazi za koje se iz njih saznalo.

Članak 10.

(1) Okrivljenik ima pravo da u najkraćem roku bude izveden pred sud te oslobođen optužbe ili osuđen u skladu sa zakonom. Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.

(2) Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i onemogućiti svaku zlouporabu prava što pripadaju sudionicima u postupku.

(3) Stranci, branitelju, oštećeniku, opunomoćeniku ili zakonskom zastupniku koji u kaznenom postupku očigledno odu­govlače kazneni postupak ili na drugi način zloupotrebljavaju pravo iz ovoga Zakona sud će rješenjem uskratiti pravo na tu radnju. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

(4) U slučaju iz stavka 3. ovoga članka na prijedlog istražnog suca ili predsjednika vijeća, predsjednik suda postavit će okriv­ljeniku i branitelja po službenoj dužnosti.

Članak 11.

(1) Nitko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.

(2) Ne može se ponoviti kazneni postupak protiv osobe koja je oslobođena pravomoćnom presudom.

Članak 12.

Osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom.

Članak 13.

Okrivljenika ili drugu osobu koja sudjeluje u postupku, a iz neznanja bi mogla propustiti kakvu radnju ili se zbog toga ne bi koristila svojim pravima, sud će poučiti o pravima koja joj prema ovom Zakonu pripadaju i o posljedicama propuštanja radnje.

Članak 14.

Kad je propisano da pokretanje kaznenog postupka ima za posljedicu ograničenje određenih prava, te posljedice, ako zakonom nije drukčije određeno, nastupaju pravomoćnošću optužnice, a za kaznena djela za koja je propisana kao glavna kazna novčana kazna ili zatvor do tri godine – od dana kad je donesena osuđujuća presuda, bez obzira na to je li postala pravomoćna.

Članak 15.

(1) Ako primjena Kaznenog zakona zavisi od prethodnog rješenja kakva pravnog pitanja za čije je rješenje nadležan sud u kojem drugom postupku ili kakvo drugo državno tijelo, kazneni sud može sam riješiti i to pitanje prema odredbama koje važe za dokazivanje u kaznenom postupku. Rješenje toga pravnog pitanja od strane kaznenog suda ima učinak samo za kazneni predmet o kojem taj sud raspravlja.

(2) Ako je o takvu prethodnom pitanju već donio odluku sud u kojem drugom postupku ili drugo državno tijelo, takva odluka ne veže kazneni sud što se tiče ocjene je li počinjeno određeno kazneno djelo.

Glava II.

NADLEŽNOST SUDOVA

1. Stvarna nadležnost i sastav suda

Članak 16.

(1) U kaznenim predmetima sude općinski sudovi, županijski sudovi i Vrhovni sud Republike Hrvatske.

(2) Ti sudovi sude u granicama svoje stvarne i mjesne nadležnosti za sva kaznena djela i svim osobama ako zakonom nije drukčije propisano.

Članak 17.

(1) Općinski sudovi su nadležni:

1) suditi u prvom stupnju za kaznena djela:

a) za koja je zakonom propisana kao glavna kazna novčana kazna ili kazna zatvora do deset godina,

b) za koja je posebnim zakonom određena nadležnost općin­skog suda,

2) poduzimati hitne radnje u prethodnom kaznenom postupku povodom kaznenih djela počinjenih na području općin­skog suda samo ako postoji bojazan da istražni sudac neće moći pravodobno poduzeti te radnje,

3) u postupcima iz točke 1. ovoga stavka rješavati o prigovorima protiv optužnice i zahtjevima predsjednika vijeća iz članka 299. ovoga Zakona,

4) obavljati druge poslove povjerene im zakonom.

(2) Zakonom se može propisati da u određenoj vrsti predmeta iz nadležnosti dvaju ili više općinskih sudova s područja istoga županijskog suda rješava jedan od tih općinskih sudova, s obzirom na uvjete rada i opseg poslova.

Članak 18.

(1) Općinski sudovi sude u vijećima sastavljenim od jednog suca i dva suca porotnika.

(2) Za kaznena djela za koja je propisana kao glavna kazna novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina sudi sudac općinskog suda kao pojedinac, osim za kaznena djela iz članka 95., članka 100. stavka 3., članka 101. stavka 3., članka 164., članka 165., članka 166., članka 168., članka 170. stavka 4., članka 172. stavka 1., 2. i 3., članka 190., članka 191. i članka 272. stavka 4. Kaznenog zakona.

(3) Stranke se mogu suglasiti do početka glavne rasprave da glavnu raspravu u kaznenom postupku za kaznena djela za koja je zakonom propisana kazna zatvora do deset godina provede pred­sjednik vijeća kao sudac pojedinac, osim ako sastav vijeća nije propisan posebnim zakonom. On ima ovlasti vijeća. Stranke ovu suglasnost ne mogu opozvati.

(4) U vijeću sastavljenom od tri suca općinski sudovi donose odluke izvan glavne rasprave.

(5) Predsjednik općinskog suda i predsjednik vijeća općin­skog suda odlučuju u slučajevima predviđenim u ovom Zakonu.

Članak 19.

Županijski sudovi su nadležni:

1) suditi u prvom stupnju:

a) za kaznena djela za koja je zakonom propisana kazna zatvora preko deset godina ili dugotrajni zatvor,

b) za kaznena djela iz članka 92., članka 125., članka 188. stavka 1., članka 192. stavka 1. i 3. i članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona i za kaznena djela iz Glave XII. Kaznenog zakona i druga kaznena djela za koja je posebnim zakonom propisana nadležnost županijskog suda,

2) odlučivati o žalbama protiv odluka općinskih sudova donesenih u prvom stupnju,

3) provoditi u prethodnom kaznenom postupku istragu i poduzimati druge radnje, rješavati povodom neslaganja državnog odvjetnika i istražnog suca o žalbama stranaka protiv rješenja istražnog suca te o prigovorima protiv optužnice, odnosno zahtjevima predsjednika vijeća iz članka 299. ovoga Zakona,

4) odlučivati u postupku izvršenja kazni zatvora prema posebnim propisima,

5) provoditi postupak za izručenje okrivljenih i osuđenih osoba, ako zakonom nije propisana nadležnost Vrhovnog suda Republike Hrvatske,

6) obavljati poslove međunarodne pravne pomoći u kaznenim stvarima uključivši i priznanje i izvršenje strane kaznene presude,

7) rješavati o sukobu mjesne nadležnosti općinskih sudova sa svoga područja,

8) obavljati i druge poslove koji su propisani zakonom.

Članak 20.

(1) Županijski sudovi sude u prvom stupnju u vijećima sastav­ljenim od jednog suca i dva suca porotnika, u vijećima od dva suca i tri suca porotnika za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora od petnaest godina, ili kazna dugotrajnog zatvora.

(2) U vijeću sastavljenom od tri suca županijski sudovi sude u drugom stupnju i donose odluke izvan glavne rasprave.

(3) Kad županijski sud sudi u drugom stupnju na raspravi, vijeće županijskog suda sastavljeno je od dva suca i tri suca porotnika.

(4) Radnje u istrazi obavlja sudac županijskog suda (istražni sudac).

(5) Odluke u postupku izvršenja zatvorskih kazni (članak 19. točka 4.) donosi sudac pojedinac (sudac izvršenja). U vijeću sastavljenom od tri suca, županijski će sudovi odlučivati u drugom stupnju povodom žalbi na prvostupanjske odluke suca izvršenja (članak 19. točka 4.).

(6) Predsjednik županijskog suda i predsjednik vijeća županijskog suda odlučuju u slučajevima predviđenim u ovom Zakonu.

Članak 21.

Vrhovni sud Republike Hrvatske nadležan je:

1) odlučivati u drugom stupnju o žalbama protiv odluka žu­panijskih sudova,

2) odlučivati u trećem stupnju o žalbama protiv presuda donesenih u drugom stupnju u slučajevima propisanim ovim Zakonom (članak 411.),

3) odlučivati o izvanrednim pravnim lijekovima u sluča­jevima propisanim ovim Zakonom,

4) obavljati i druge poslove propisane zakonom.

Članak 22.

(1) Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje u vijećima sastavljenim od tri suca. U vijećima sastavljenim od pet sudaca odlučuje kad sudi za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora od petnaest godina, ili kazna dugotrajnog zatvora.

(2) Kada sudi na raspravi u drugom stupnju, vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske sastavljeno je od dva suca i tri suca porotnika.

(3) U vijeću sastavljenom od pet sudaca Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje u trećem stupnju o žalbama protiv presuda svojih vijeća donesenih u drugom stupnju.

(4) Kad odlučuje o izvanrednim pravnim lijekovima Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje u vijeću sastavljenom od tri suca ako je riječ o kaznenim djelima za koje je propisana kazna zatvora blaža od petnaest godina, a u vijeću sastavljenom od pet sudaca ako je riječ o kaznenim djelima za koje je propisana kazna zatvora od petnaest godina ili kazna dugotrajnog zatvora.

2. Mjesna nadležnost

Članak 23.

(1) Mjesno je nadležan u pravilu sud na čijem je području kazneno djelo počinjeno ili pokušano.

(2) Privatna tužba može se podnijeti i sudu na čijem području okrivljenik ima prebivalište ili boravište.

(3) Ako je kazneno djelo počinjeno ili pokušano na po­dručjima raznih sudova ili na granici tih područja, ili se ne zna na kojem je području počinjeno ili pokušano, nadležan je onaj od tih sudova koji je na zahtjev ovlaštenog tužitelja prvi započeo postupak, a ako postupak još nije započet – sud kojem je prije podnesen zahtjev za pokretanje postupka.

(4) Za odlučivanje u postupku izvršenja kazne zatvora (članak 19. točka 4.), nadležan je sud na čijem se području kazna izvršava.

Članak 24.

Ako je kazneno djelo počinjeno na domaćem brodu ili domaćem zrakoplovu dok se nalazi u domaćem pristaništu, nadležan je sud na čijem se području nalazi to pristanište. U ostalim slučajevima kad je kazneno djelo počinjeno na domaćem brodu ili zrakoplovu, nadležan je sud na čijem se području nalazi matična luka broda odnosno zrakoplova ili domaće pristanište u kojem se brod odnosno zrakoplov prvi put zaustavi.

Članak 25.

(1) Ako je kazneno djelo počinjeno tiskom, nadležan je sud na čijem je području spis tiskan. Ako to mjesto nije poznato ili je spis tiskan u stranoj državi, nadležan je sud na čijem se području tiskani spis raspačava.

(2) Ako prema zakonu odgovara sastavljač spisa, nadležan je i sud mjesta u kojem sastavljač ima prebivalište ili sud mjesta gdje se odigrao događaj na koji se spis odnosi.

(3) Odredbe stavka 1. ovoga članka primijenit će se ako je spis ili izjava objavljena preko radija ili televizije.

Članak 26.

(1) Ako nije poznato mjesto počinjenja kaznenog djela ili je to mjesto izvan teritorija Republike Hrvatske nadležan je sud na čijem području okrivljenik ima prebivalište ili boravište.

(2) Ako je sud na čijem području okrivljenik ima prebivalište ili boravište već započeo postupak, ostaje nadležan i ako se saznalo za mjesto počinjenja kaznenog djela.

(3) Ako nije poznato mjesto počinjenja kaznenog djela ni prebivalište ili boravište okrivljenika, ili su oba izvan teritorija Republike Hrvatske nadležan je sud na čijem se području okriv­ljenik uhiti ili se sam prijavi.

Članak 27.

Ako je neka osoba počinila kaznena djela u Republici Hrvat­skoj i u stranoj državi, nadležan je sud koji je nadležan za kazneno djelo počinjeno u Republici Hrvatskoj.

Članak 28.

Ako se prema odredbama ovoga Zakona ne može utvrditi koji je sud mjesno nadležan, Vrhovni sud Republike Hrvatske odredit će jedan od stvarno nadležnih sudova pred kojim će se provesti postupak.

3. Spajanje i razdvajanje postupka

Članak 29.

(1) Ako je ista osoba okrivljena za više kaznenih djela, pa je za neka od tih djela nadležan niži, a za neka viši sud, nadležan je viši sud, a ako su nadležni sudovi iste vrste, nadležan je onaj sud koji je na zahtjev ovlaštenog tužitelja prvi započeo postupak, a ako postupak još nije započet, sud kojem je prije podnesen zahtjev za pokretanje postupka.

(2) Prema odredbama stavka 1. ovoga članka određuje se nadležnost i ako je oštećenik istovremeno počinio kazneno djelo prema okrivljeniku.

(3) Za supočinitelje nadležan je, u pravilu, sud koji je kao nadležan za jednog od njih prvi započeo postupak.

(4) Sud koji je nadležan za počinitelja kaznenog djela nadležan je, u pravilu, i za sudionike, prikrivatelje, osobe koje su pomogle počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela te za osobe koje nisu prijavile pripremanje kaznenog djela, počinjenje kaznenog djela ili počinitelja.

(5) U svim slučajevima iz stavka 1., 2., 3. i 4. ovoga članka provest će se, u pravilu, jedinstveni postupak i donijeti jedna presuda.

(6) Sud može odlučiti da se provede jedinstveni postupak i donese jedna presuda i kad je više osoba okrivljeno za više kaznenih djela, ali samo ako između počinjenih kaznenih djela postoji međusobna veza i ako postoje isti dokazi. Ako je za neka od tih kaznenih djela nadležan viši, a za neka niži sud, jedinstveni postupak može se provesti samo pred višim sudom.

(7) Sud može odlučiti da se provede jedinstveni postupak i donese jedna presuda ako se pred istim sudom vode odvojeni postupci protiv iste osobe za više kaznenih djela ili protiv više osoba za isto kazneno djelo.

(8) O spajanju postupka odlučuje sud koji je nadležan za provođenje jedinstvenog postupka. Protiv rješenja kojim je određeno spajanje postupka ili kojim je odbijen prijedlog za spajanje nije dopuštena žalba.

Članak 30.

(1) Sud nadležan sukladno članku 29. ovoga Zakona može iz važnih razloga ili iz razloga svrhovitosti do završetka glavne rasprave odlučiti da se postupak za pojedina kaznena djela ili protiv pojedinih okrivljenika razdvoji i posebno dovrši ili preda drugome nadležnom sudu.

(2) Rješenje o razdvajanju postupka donosi sud nakon saslušanja tužitelja i nazočnoga okrivljenika.

(3) Protiv rješenja kojim je određeno razdvajanje postupka ili kojim je odbijen prijedlog za razdvajanje postupka nije dopuštena žalba.

4. Prenošenje nadležnosti

Članak 31.

Kad je nadležni sud iz pravnih ili stvarnih razloga spriječen da postupa, dužan je o tome izvijestiti neposredno viši sud, koji će nakon pribavljenog mišljenja državnog odvjetnika odrediti drugi stvarno nadležni sud na svom području. Protiv tog rješenja nije dopuštena žalba.

Članak 32.

(1) Zajednički neposredno viši sud može za vođenje postupka odrediti drugi stvarno nadležni sud na svom području ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako postoje drugi važni razlozi.

(2) Rješenje iz stavka 1. ovoga članka sud može donijeti na prijedlog istražnog suca, suca pojedinca ili predsjednika vijeća ili na prijedlog državnog odvjetnika koji postupa pred sudom koji odlučuje o prenošenju mjesne nadležnosti kad se postupak vodi na zahtjev državnog odvjetnika.

(3) Na prijedlog Glavnoga državnog odvjetnika Republike Hrvatske, Vrhovni sud Republike Hrvatske može za postupanje u pojedinom predmetu iz nadležnosti općinskog suda, odrediti kao stvarno nadležni županijski sud, kada za to postoje naročito važni razlozi.

5. Posljedice nenadležnosti i sukob nadležnosti

Članak 33.

(1) Sud je dužan paziti na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost te, čim primijeti da nije nadležan, proglasit će se nenadležnim i nakon pravomoćnosti rješenja dostaviti predmet nadležnom sudu.

(2) Ako u tijeku glavne rasprave sud ustanovi da je za suđenje nadležan niži sud, neće predmet dostaviti tom sudu, nego će sam provesti postupak i donijeti odluku.

(3) Nakon što optužnica postane pravomoćna, sud se ne može oglasiti mjesno nenadležnim niti stranke mogu isticati prigovor mjesne nenadležnosti.

(4) Nenadležni sud dužan je poduzeti one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odgode.

Članak 34.

(1) Ako sud kojem je predmet ustupljen kao nadležnom smatra da je nadležan sud koji mu je predmet ustupio ili koji drugi sud, pokrenut će postupak za rješavanje sukoba nadležnosti.

(2) Kad je u povodu žalbe protiv odluke prvostupanjskog suda kojom se on oglasio nenadležnim odluku donio drugostupanjski sud, za tu odluku vezan je u pitanju nadležnosti i sud kojem je predmet ustupljen ako je drugostupanjski sud nadležan za rješavanje sukoba nadležnosti između tih sudova.

Članak 35.

(1) Sukob nadležnosti između sudova rješava zajednički neposredno viši sud.

(2) Prije nego što donese rješenje u povodu sukoba nadležnosti, sud će zatražiti mišljenje državnog odvjetnika koji je nadležan da postupa pred tim sudom kad se postupak vodi na njegov zahtjev. Protiv toga rješenja nije dopuštena žalba.

(3) Pri odlučivanju o sukobu nadležnosti sud može istovremeno po službenoj dužnosti donijeti odluku o prenošenju mjesne nadležnosti ako je udovoljeno uvjetima iz članka 32. ovoga Zakona.

(4) Dok se ne riješi sukob nadležnosti između sudova, svaki od njih dužan je poduzimati one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odgode.

Glava III.

IZUZEĆE

Članak 36.

(1) Sudac ili sudac porotnik isključen je od obavljanja sud­ske dužnosti:

1) ako je oštećen kaznenim djelom,

2) ako mu je okrivljenik, njegov branitelj, tužitelj, oštećenik, njihov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, bračni drug ili srodnik u uspravnoj liniji bilo do kojeg stupnja, u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, a po tazbini do drugog stupnja,

3) ako je s okrivljenikom, njegovim braniteljem, tužiteljem ili oštećenikom u odnosu skrbnika, štićenika, posvojitelja, posvojenika, hranitelja ili hranjenika,

4) ako je u tome kaznenom predmetu obavljao istražne radnje ili je sudjelovao u odlučivanju o prigovoru protiv optužnice ili je sudjelovao u postupku kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili opunomoćenik oštećenika odnosno tužitelja, ili je ispitan kao svjedok ili vještak.

5) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili ako je u istom sudu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija žalbom ili izvanrednim pravnim lijekom.

(2) Sudac ili sudac porotnik može biti otklonjen od obav­ljanja sudske dužnosti ako se izvan slučajeva navedenih u stavku 1. ovoga članka navedu i dokažu okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost.

Članak 37.

(1) Sudac ili sudac porotnik čim sazna da postoji koji od razloga za isključenje iz članka 36. stavka 1. ovoga Zakona, dužan je prekinuti svaki rad na tom predmetu i o tome izvijestiti predsjednika suda, koji će mu odrediti zamjenu. Ako je riječ o isključenju predsjednika suda, on će odrediti sebi zamjenika između sudaca toga suda, a ako to nije moguće, zatražit će od predsjednika neposredno višeg suda da odredi zamjenu.

(2) Ako sudac ili sudac porotnik smatra da postoje druge okolnosti koje opravdavaju njegov otklon (članak 36. stavak 2.), izvijestit će o tome predsjednika suda.

Članak 38.

(1) Izuzeće mogu tražiti i stranke.

(2) Stranke mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do početka glavne rasprave, a ako su za razlog isključenja (članak 36. stavak 1.) saznale kasnije, zahtjev podnose odmah nakon saznanja.

(3) Zahtjev za izuzeće suca višeg suda stranka može staviti u žalbi ili u odgovoru na žalbu, ali najkasnije do početka sjednice toga suda.

(4) Stranka može tražiti izuzeće samo poimenično određenog suca ili suca porotnika koji u predmetu postupa, odnosno suca višeg suda.

(5) Stranka je dužna u zahtjevu navesti dokaze i okolnosti zbog kojih smatra da postoji kakva zakonska osnova za izuzeće. U zahtjevu se ne mogu navoditi razlozi koji su isticani u prijašnjem zahtjevu za izuzeće koji je odbijen.

Članak 39.

(1) O zahtjevu za izuzeće iz članka 38. ovoga Zakona odlučuje predsjednik suda. Ako se traži izuzeće i predsjednika suda o zahtjevu za izuzeće predsjednika vijeća, suca ili suca porotnika odluku o izuzeću donosi zamjenik predsjednika suda ili sudac kojeg je predsjednik suda sebi odredio kao zamjenika između sudaca toga suda.

(2) Ako se traži izuzeće predsjednika suda, odluku o izuzeću donosi predsjednik neposredno višeg suda, a ako se traži izuzeće predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluka o izuze­ću donosi se na općoj sjednica toga suda. Protiv tih odluka žalba nije dopuštena.

(3) Prije donošenja rješenja o izuzeću pribavit će se izjava suca, suca porotnika, odnosno predsjednika suda, a prema potrebi provest će se i drugi izvidi.

(4) Protiv rješenja kojim se zahtjev za izuzeće prihvaća nije dopuštena žalba. Rješenje kojim se zahtjev za izuzeće odbija može se pobijati posebnom žalbom, a ako je takvo rješenje doneseno nakon podignuća optužbe, onda samo žalbom protiv presude.

(5) Ako je zahtjev za otklon iz članka 36. stavka 2. ovoga Zakona podnesen nakon početka glavne rasprave ili ako je postupljeno suprotno odredbama članka 38. stavka. 4. i 5. ovoga Zakona, zahtjev će se odbaciti u cijelosti, odnosno djelomično. Protiv rješenja kojim se zahtjev odbacuje nije dopuštena žalba. Rješenje kojim se zahtjev odbacuje donosi predsjednik suda, a na glavnoj raspravi vijeće. U donošenju tog rješenja može sudjelovati sudac čije se izuzeće traži.

Članak 40.

Kad sudac ili sudac porotnik sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće, dužan je odmah obustaviti svaki rad na predmetu, a ako je riječ o otklonu iz članka 36. stavka 2. ovoga Zakona, može do donošenja rješenja o zahtjevu poduzimati samo one rad­nje za koje postoji opasnost od odgode.

Članak 41.

(1) Odredbe o izuzeću suca i sudaca porotnika primjenjivat će se i na državne odvjetnike i osobe koje su na temelju Zakona o državnom odvjetništvu ovlaštene da državnog odvjetnika zastupaju u postupku, zapisničare, tumače i stručne osobe, a i na vještake, ako za njih nije što drugo određeno (članak 267.).

(2) Državni odvjetnik odlučuje o izuzeću osoba koje su na temelju Zakona o državnom odvjetništvu ovlaštene da ga zastupaju u kaznenom postupku. O izuzeću državnog odvjetnika odlučuje neposredno viši državni odvjetnik. O izuzeću državnog odvjetnika Republike Hrvatske odlučuje kolegij svih zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

(3) O izuzeću zapisničara, tumača, stručne osobe, vještaka i branitelja odlučuje vijeće, predsjednik vijeća ili sudac.

(4) Kad redarstvene vlasti poduzimaju istražne radnje na temelju ovoga Zakona, o njihovu izuzeću odlučuje istražni sudac. Ako pri poduzimanju tih radnji sudjeluje zapisničar, o njegovu izuzeću odlučuje službena osoba koja poduzima radnju.

Glava IV.

DRŽAVNI ODVJETNIK

Članak 42.

(1) Temeljno pravo i glavna dužnost državnog odvjetnika jest progon počinitelja kaznenih djela.

(2) U djelokrug državnog odvjetnika kod kaznenih djela za koja se progoni po službenoj dužnosti spada:

1) poduzimanje potrebnih mjera radi otkrivanja kaznenih djela i pronalaženja počinitelja,

2) poduzimanje izvida kaznenih djela, te zahtijevanje i povjeravanje provedbe pojedinih izvidnih radnji i mjera radi prikup­ljanja podataka važnih za pokretanje kaznenog postupka,

3) zahtijevanje provođenja istrage i istražnih radnji,

4) podizanje i zastupanje optužnice, odnosno optužnog prijedloga pred nadležnim sudom,

5) podnošenje žalbi protiv nepravomoćnih sudskih odluka i izvanrednih pravnih lijekova protiv pravomoćnih sudskih odluka,

6) sudjelovanje u postupku povodom zahtjeva za sudsku zaštitu protiv odluke ili radnje tijela uprave nadležnog za izvršenje kazne ili mjere oduzimanja slobode izrečene pravo­moćnom presudom u kaznenom postupku.

(3) Državni odvjetnik pokreće posebne postupke i sudjeluje u posebnim postupcima kada je to predviđeno zakonom.

Članak 43.

(1) Stvarna nadležnost državnog odvjetnika u kaznenom postupku propisuje se posebnim zakonom.

(2) Mjesna nadležnost državnog odvjetnika određuje se prema odredbama koje važe za nadležnost suda onoga područja za koje je državni odvjetnik postavljen.

(3) Sukob nadležnosti između državnih odvjetnika rješava zajednički neposredno viši državni odvjetnik.

Članak 44.

Kad postoji opasnost od odgode, radnje u postupku poduzet će i nenadležni državni odvjetnik, ali o tome mora odmah izvijestiti nadležnoga državnog odvjetnika.

Članak 45.

Državni odvjetnik poduzima sve radnje u postupku na koje je po zakonu ovlašten sam ili preko osoba koje su na temelju posebnog zakona ovlaštene da ga zastupaju u kaznenom postupku.

Članak 46.

Državni odvjetnik može odustati od progona do završetka glavne rasprave, osim u slučajevima propisanim posebnim zakonom.

Glava V.

OŠTEĆENIK I PRIVATNI TUŽITELJ

Članak 47.

(1) Za kaznena djela za koja se progoni po prijedlogu ili po privatnoj tužbi, prijedlog za progon ili tužba mora se podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kad je ovlaštena fizička ili pravna osoba saznala za kazneno djelo i počinitelja.

(2) Ako je podignuta privatna tužba zbog kaznenog djela uvrede, okrivljenik može do završetka glavne rasprave i poslije proteka roka iz stavka 1. ovoga članka podignuti tužbu protiv tužitelja koji ga je uvrijedio istom prilikom (protutužba). U takvu slučaju sud donosi jednu presudu.

Članak 48.

(1) Prijedlog za progon podnosi se državnom odvjetništvu, a privatna tužba nadležnom sudu.

(2) Ako je sam oštećenik podnio kaznenu prijavu ili je stavio prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnih zahtjeva u kaznenom postupku, smatra se da je time stavio i prijedlog za progon.

(3) Kad je oštećenik podnio kaznenu prijavu ili prijedlog za progon, a u tijeku postupka se utvrdi da se radi o kaznenom djelu za koje se progoni po privatnoj tužbi, prijava, odnosno prijedlog smatrat će se kao pravodobna privatna tužba ako su podneseni u roku propisanom za privatnu tužbu. Pravodobna privatna tužba smatrat će se kao pravodobno podnesen prijedlog oštećenika ako se u tijeku postupka utvrdi da se radi o kaznenom djelu za koje se progoni po prijedlogu.

Članak 49.

(1) Za maloljetnike i osobe koje su lišene poslovne sposobnosti privatnu tužbu podnosi njihov zakonski zastupnik.

(2) Maloljetnik koji je navršio šesnaest godina može i sam podnijeti prijedlog za progon ili privatnu tužbu.

Članak 50.

Ako oštećenik, oštećenik kao tužitelj ili privatni tužitelj umre u tijeku roka za podnošenje prijedloga za progon ili privatne tužbe ili u tijeku postupka, njegov bračni drug, djeca, roditelji, braća i sestre, posvojitelj i posvojenik mogu u roku od tri mjeseca poslije njegove smrti podnijeti prijedlog za progon ili tužbu, odnosno dati izjavu da postupak nastavljaju.

Članak 51.

Ako je kaznenim djelom oštećeno više osoba, progon će se poduzeti, odnosno produljiti po prijedlogu ili privatnoj tužbi svakog oštećenika.

Članak 52.

Oštećenik, oštećenik kao tužitelj i privatni tužitelj mogu svojom izjavom tijelu pred kojim se vodi postupak odustati od prijedloga za progon, odnosno od privatne tužbe do završetka glavne rasprave. U tom slučaju oni gube pravo da ponovno podnesu prijedlog, odnosno privatnu tužbu.

Članak 53.

(1) Ako privatni tužitelj ne dođe na glavnu raspravu, iako je uredno pozvan ili mu se poziv nije mogao uručiti zbog neprijav­ljivanja sudu promjene adrese ili boravišta, smatrat će se da je odustao od tužbe, ako ovim Zakonom nije što drugo propisano.

(2) Predsjednik vijeća dopustit će povrat u prijašnje stanje privatnom tužitelju koji iz opravdanog razloga nije mogao doći na glavnu raspravu ili pravovremeno izvijestiti sud o promjeni adrese ili boravišta ako u roku od osam dana nakon prestanka smetnje podnese molbu za povrat u prijašnje stanje.

(3) Nakon proteka tri mjeseca od dana propuštanja ne može se tražiti povrat u prijašnje stanje.

(4) Protiv rješenja kojim se dopušta povrat u prijašnje stanje nije dopuštena žalba.

Članak 54.

(1) Oštećenik, oštećenik kao tužitelj i privatni tužitelj imaju pravo upozoravati na sve činjenice i predlagati dokaze koji su važni za utvrđivanje kaznenog djela, pronalaženje počinitelja kaznenog djela i utvrđivanje njihovih imovinskopravnih zahtjeva.

(2) Na glavnoj raspravi oni imaju pravo predlagati dokaze, postavljati pitanja okrivljeniku, svjedocima i vještacima te iznositi primjedbe i objašnjenja glede njihovih iskaza, pa i davati druge izjave i stavljati druge prijedloge.

(3) Oštećenik, oštećenik kao tužitelj i privatni tužitelj imaju pravo razgledati spise i predmete koji služe kao dokaz. Ošte­ćeniku se može uskratiti razgledanje spisa dok ne bude ispitan kao svjedok.

(4) Istražni sudac, sudac pojedinac i predsjednik vijeća upoznat će oštećenika i privatnog tužitelja s pravima navedenim u stav­ku 1. do 3. ovoga članka.

Članak 55.

(1) Osim u slučajevima iz članka 184. i 185. ovoga Zakona, kad državni odvjetnik utvrdi da nema osnova da poduzme progon za kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti ili po prijedlogu ili kad utvrdi da nema osnova da poduzme progon protiv nekog od prijavljenih sudionika, dužan je u roku od osam dana o tome izvijestiti oštećenika i uputiti ga da može sam poduzeti progon. Tako će postupiti i sud ako je donio rješenje o obustavi postupka zbog odustanka državnog odvjetnika od progona u slučajevima izvan članka 184. i 185. ovoga Zakona.

(2) Oštećenik ima pravo poduzeti, odnosno nastaviti progon u roku od osam dana otkad je primio obavijest iz stavka 1. ovoga članka.

(3) Ako je državni odvjetnik odustao od optužnice, oštećenik može, preuzimajući progon, ostati pri podignutoj optužnici ili podignuti novu.

(4) Oštećenik koji nije upoznat da državni odvjetnik nije poduzeo progon ili da je odustao od progona može svoju izjavu da nastavlja postupak dati pred nadležnim sudom u roku od tri mjeseca od dana kad je doneseno rješenje o obustavi postupka, odnosno šest mjeseci od dana kad je državni odvjetnik odbacio prijavu.

(5) Kad državni odvjetnik, odnosno sud izvještava ošteće­nika da može poduzeti progon, dostavit će mu i pouku koje radnje može poduzeti radi ostvarivanja toga prava.

(6) Ako oštećenik umre u tijeku postupka, njegov bračni drug, djeca, roditelji, posvojenici, posvojitelji, braća i sestre mogu u roku od tri mjeseca od dana njegove smrti dati izjavu da postupak nastavljaju.

Članak 56.

(1) Kad državni odvjetnik odustane od optužbe na glavnoj raspravi, oštećenik je dužan odmah se očitovati hoće li nastaviti progon. Ako oštećenik ne dođe na glavnu raspravu, a uredno je pozvan, ili mu se poziv nije mogao uručiti zbog neprijavljivanja sudu promjene adrese ili boravišta, smatrat će se da ne želi nastaviti progon.

(2) Predsjednik vijeća prvostupanjskog suda dopustit će povrat u prijašnje stanje oštećeniku koji nije uredno pozvan ili je uredno pozvan a iz opravdanih razloga nije mogao doći na glavnu raspravu na kojoj je donesena presuda kojom se optužba odbija zbog odustanka državnog odvjetnika od optužnice ako oštećenik u roku od osam dana od primitka presude podnese molbu za povrat u prijašnje stanje i ako u toj molbi izjavi da nastavlja progon. U tom slučaju zakazat će se ponovno glavna rasprava i presudom donesenom na temelju nove glavne rasprave ukinut će se prijašnja presuda. Ako uredno pozvani oštećenik ne dođe na novu glavnu raspravu, ostaje na snazi prijašnja presuda. Odredbe članka 53. stavka 3. i 4. ovoga Zakona primijenit će se i u tom slučaju.

Članak 57.

(1) Ako oštećenik u zakonskom roku ne pokrene ili ne nastavi progon, ili ako oštećenik kao tužitelj ne dođe na glavnu raspravu iako je uredno pozvan, ili mu se poziv nije mogao uručiti zbog neprijavljivanja sudu promjene adrese ili boravišta, smatrat će se da je odustao od progona.

(2) Ako oštećenik kao tužitelj ne dođe na glavnu raspravu na koju je bio uredno pozvan, primijenit će se odredbe članka 53. stavka 2. do 4. ovoga Zakona.

Članak 58.

(1) Oštećenik kao tužitelj ima ista prava koja ima državni odvjetnik, osim onih koja državnom odvjetniku pripadaju kao državnom tijelu.

(2) U postupku koji se vodi na zahtjev oštećenika kao tužitelja državni odvjetnik ima pravo do završetka glavne rasprave sam preuzeti progon i zastupanje optužbe.

Članak 59.

(1) Ako je oštećenik maloljetnik ili osoba koja je lišena poslovne sposobnosti, njegov zakonski zastupnik ovlašten je davati sve izjave i poduzimati sve radnje na koje je prema ovom Zakonu ovlašten oštećenik.

(2) Oštećenik koji je navršio šesnaest godina života ovlašten je sam davati izjave i poduzimati radnje u postupku.

Članak 60.

(1) Privatni tužitelj, oštećenik i oštećenik kao tužitelj te njihovi zakonski zastupnici mogu svoja prava u postupku ostvarivati i preko opunomoćenika.

(2) Oštećeniku kao tužitelju kad se postupak vodi na njegov zahtjev za kazneno djelo za koje se prema zakonu može izreći kazna zatvora više od tri godine može se, na njegovo traženje, postaviti opunomoćenik ako je to u probitku postupka i ako oštećenik kao tužitelj, prema svome imovnom stanju, ne može podmiriti troškove zastupanja. O zahtjevu odlučuje istražni sudac, odnosno predsjednik vijeća, a opunomoćenika postavlja predsjednik suda iz reda odvjetnika. Ako u sjedištu suda nema dovoljno odvjetnika, opunomoćenika će postaviti predsjednik neposredno višeg suda iz reda odvjetnika na području višega suda.

Članak 61.

Privatni tužitelj, oštećenik kao tužitelj i oštećenik te njihovi zakonski zastupnici i opunomoćenici dužni su o svakoj promjeni adrese ili boravišta izvijestiti sud.

Ostatak teksta možete pročitati ovdje:
http://nn.hr/clanci/sluzbeno/2003/0740.htm

  Zakoni RH - Sve