Zakon o zdravstvenoj zaštiti
Zakon o zdravstvenoj zaštiti
I. OPĆE ODREDBE
Članak 1.
Ovim se Zakonom uređuju načela, mjere, način provođenja te organizacija zdravstvene zaštite, nositelji društvene skrbi za zdravlje stanovništva, prava i obveze osoba u korištenju zdravstvene zaštite te sadržaj, način obavljanja i nadzor nad obavljanjem zdravstvene djelatnosti.
Odredbe ovoga Zakona i na temelju njega donesenih podzakonskih propisa primjenjuju se i na obavljanje zdravstvene djelatnosti u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama Republike Hrvatske, ako posebnim zakonom ili podzakonskim propisom nije drukčije određeno.
II. ZDRAVSTVENA ZAŠTITA
Članak 2.
Zdravstvena zaštita u smislu ovoga Zakona obuhvaća sustav društvenih, skupnih i individualnih mjera, usluga i aktivnosti za očuvanje i unaprjeđenje zdravlja, sprječavanje bolesti, rano otkrivanje bolesti, pravodobno liječenje te zdravstvenu njegu i rehabilitaciju.
Članak 3.
Svaka osoba ima pravo na zdravstvenu zaštitu i na mogućnost ostvarenja najviše moguće razine zdravlja, u skladu s odredbama ovoga Zakona i Zakona o zdravstvenom osiguranju.
Svaka je osoba obvezna brinuti se o svome zdravlju.
Nitko ne smije ugroziti zdravlje drugih.
Svaka osoba je u hitnim slučajevima obvezna pružiti prvu pomoć ozlijeđenoj ili bolesnoj osobi i omogućiti joj pristup do hitne medicinske pomoći.
DRUŠTVENA SKRB ZA ZDRAVLJE
Članak 4.
Republika Hrvatska mjerama gospodarske i socijalne politike stvara uvjete za provođenje zdravstvene zaštite kao i uvjete za zaštitu i očuvanje te poboljšanje zdravlja stanovništva te usklađuje djelovanje i razvoj na svim područjima zdravstva u cilju osiguranja ostvarivanja zdravstvene zaštite stanovništva.
Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave u skladu s utvrđenim pravima i obvezama osiguravaju uvjete za ostvarivanje zdravstvene zaštite na svom području.
Članak 5.
Republika Hrvatska svoja prava, obveze, zadaće i ciljeve na području zdravstvene zaštite ostvaruje tako da:
– planira zdravstvenu zaštitu i određuje strategiju razvoja zdravstvene zaštite,
– osigurava zakonsku osnovu za ostvarivanje ciljeva zdravstvene zaštite,
– mjerama porezne i gospodarske politike potiče razvijanje zdravih životnih navika,
– osigurava uvjete za zdravstveno prosvjećivanje stanovništva,
– osigurava razvoj zdravstveno-informacijskog sustava u Republici Hrvatskoj,
– osigurava razvoj znanstvenoistraživačke djelatnosti,
– osigurava uvjete za edukaciju zdravstvenih kadrova.
Republika Hrvatska ostvaruje društvenu skrb za zdravlje svojih stanovnika i provođenjem mjera na području zaštite zdravlja od štetnih čimbenika okoliša mjerama koje stanovništvu osiguravaju zdravstveno ispravne namirnice i vodu za piće, vodu za rekreaciju i ostale vode, predmete opće uporabe, zaštitu od buke, kakvoću zraka kao i mjerama za neškodljivo zbrinjavanje otpadnih tvari, mjerama zaštite zdravlja od štetnog djelovanja opasnih kemikalija te za zaštitu od izvora ionizirajućih i neionizirajućih zračenja.
Mjere iz stavka 2. ovoga članka provode se sukladno programu mjera zaštite zdravlja od štetnih čimbenika okoliša koji donosi ministar nadležan za zdravstvo na prijedlog Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, a uz suglasnost ministra nadležnog za zaštitu okoliša.
Članak 6.
Plan zdravstvene zaštite Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Plan zdravstvene zaštite), na temelju analize stanja zdravlja stanovništva i zdravstvenih potreba stanovništva te osiguravajući svrsishodnu podjelu rada, a uvažavajući raspoloživa sredstva te kadrovske i druge mogućnosti, donosi Vlada Republike Hrvatske na prijedlog ministra nadležnog za zdravstvo, uz prethodno pribavljeno mišljenje Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.
Članak 7.
Plan zdravstvene zaštite sadrži:
– zadaće i ciljeve zdravstvene zaštite,
– prioritetna razvojna područja,
– zdravstvene potrebe stanovništva od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku,
– specifične potrebe i mogućnosti ostvarivanja zdravstvene zaštite na pojedinim područjima,
– nositelje zadaća i rokove za ostvarivanje plana zdravstvene zaštite,
– osnove razvoja zdravstvene djelatnosti po razinama uključujući izobrazbu i usavršavanje kadrova te osnove razvoja sustava zdravstvene zaštite,
– mjerila za određivanje osnovne mreže zdravstvene djelatnosti uvažavajući dostupnost zdravstvene zaštite po područjima.
Članak 8.
Republika Hrvatska iz državnog proračuna osigurava sredstva za:
– programiranje, usklađivanje, provođenje i praćenje izvršenja zdravstvenog prosvjećivanja i odgoja stanovništva te promicanja zdravlja u skladu s planom zdravstvene zaštite,
– proučavanje i praćenje stanja zdravlja stanovništva,
– ostvarivanje programa za poboljšanjem zdravlja svih stanovnika,
– epidemiološko praćenje, sprječavanje i suzbijanje zaraznih bolesti i kroničnih masovnih bolesti uključivši alkoholizam, pušenje, ovisnost o drogi i druge ovisnosti,
– hitnu medicinsku pomoć na državnim cestama,
– zdravstveno-statističku i drugu socijalno-medicinsku djelatnost od značaja za cijelu Republiku,
– financiranje znanstvenoistraživačke djelatnosti na području zdravstvene zaštite,
– skupljanje krvi i presađivanje organa i tkiva,
– zdravstvenu zaštitu u hitnim slučajevima osoba s prebivalištem u Republici Hrvatskoj koje nemaju zdravstveno osiguranje i nemaju sredstava za podmirenje troškova zdravstvene zaštite,
– provođenje mjera zdravstvene ekologije od interesa za Republiku Hrvatsku, sukladno programu mjera iz članka 5. stavka 3. ovoga Zakona,
– osiguranje i praćenje provođenja, zaštite i promicanja prava pacijenata,
– druge zadaće iz svoje nadležnosti određene ovim Zakonom i Zakonom o zdravstvenom osiguranju.
Republika Hrvatska osigurava sredstva za investicijsko ulaganje i investicijsko i tekuće održavanje zdravstvenih ustanova – prostora, medicinske i nemedicinske opreme i prijevoznih sredstava te informatizaciju zdravstvene djelatnosti, sukladno planu i programu mjera zdravstvene zaštite u osnovnoj mreži zdravstvene djelatnosti za zdravstvene ustanove čiji je osnivač.
Iznimno od odredbe stavka 2. ovoga članka, Republika Hrvatska osigurava sredstva za investicijsko ulaganje u bolnice i investicijsko ulaganje u sve zdravstvene ustanove čiji su osnivači županije, odnosno gradovi, a nalaze se na područjima od posebne državne skrbi.
Republika Hrvatska osigurava i sredstva za investicijsko ulaganje u zdravstvene ustanove čiji su osnivači županije, odnosno gradovi, u slučaju potrebe saniranja posljedica prouzrokovanih elementarnom nepogodom, odnosno drugom katastrofom.
Članak 9.
Jedinica područne (regionalne) samouprave ostvaruje svoja prava, obveze, zadaće i ciljeve na području zdravstvene zaštite tako da osigurava sredstva za:
– provođenje epidemiološke, zdravstveno-statističke, socijalno-medicinske i zdravstveno-ekološke djelatnosti te promicanje zdravlja i prevenciju bolesti na svom području,
– provođenje mjera zdravstvene ekologije i to: ispitivanje namirnica i predmeta opće uporabe, ispitivanje vode za piće, ispitivanje štetnih utjecaja onečišćenja zraka na zdravlje ljudi, ispitivanje komunalne buke i ispitivanje onečišćenja tla, te voda namijenjenih kupanju i rekreaciji, od interesa za jedinicu područne (regionalne) samouprave, sukladno programu mjera iz članka 5. stavka 3. ovoga Zakona,
– hitnu medicinsku pomoć na svojem području, ako to ne osigurava Republika Hrvatska,
– organizaciju i rad mrtvozorničke službe.
Županije i gradovi osiguravaju sredstva za investicijsko ulaganje i investicijsko i tekuće održavanje zdravstvenih ustanova – prostora, medicinske i nemedicinske opreme i prijevoznih sredstava te informatizaciju zdravstvene djelatnosti, sukladno planu i programu mjera zdravstvene zaštite i osnovnoj mreži zdravstvene djelatnosti.
Odluku o mjerilima za osiguranje elemenata standarda za investicijsko ulaganje i investicijsko i tekuće održavanje te informatizaciju zdravstvene djelatnosti iz stavka 2. ovoga članka, koja će biti temelj za planiranje potpora iz državnog proračuna, jednom godišnje donosi Vlada Republike Hrvatske.
Jedinica područne (regionalne) samouprave i jedinica lokalne samouprave može osigurati sredstva za zdravstvenu zaštitu stanovnika na svom području iznad standarda utvrđenih osnovnim zdravstvenim osiguranjem.
Ugovorom između jedinice područne (regionalne) samouprave, odnosno jedinice lokalne samouprave, turističke zajednice i zdravstvene ustanove, odnosno trgovačkog društva koje obavlja zdravstvenu djelatnost uređuje se organiziranje i financiranje provođenja mjera zdravstvene zaštite za povećani broj korisnika zdravstvene zaštite za vrijeme turističke sezone.
NAČELA ZDRAVSTVENE ZAŠTITE
Članak 10.
Zdravstvena zaštita stanovništva Republike Hrvatske provodi se na načelima sveobuhvatnosti, kontinuiranosti, dostupnosti i cjelovitog pristupa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a specijaliziranog pristupa u specijalističko-konzilijarnoj i bolničkoj zdravstvenoj zaštiti.Članak 11.
Sveobuhvatnost zdravstvene zaštite uključuje cjelokupno stanovništvo Republike Hrvatske u provedbi odgovarajućih mjera zdravstvene zaštite u skladu sa zakonom.
Članak 12.
Kontinuiranost zdravstvene zaštite postiže se ukupnom organizacijom zdravstvene djelatnosti, osobito na razini primarne zdravstvene djelatnosti koja pruža neprekidnu zdravstvenu zaštitu stanovništvu kroz sve životne dobi. U osiguranju kontinuiranog djelovanja, sustav zdravstvene djelatnosti u Republici Hrvatskoj mora biti međusobno funkcionalno povezan i usklađen.
Članak 13.
Dostupnost zdravstvene zaštite ostvaruje se takvim rasporedom zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koja obavljaju zdravstvenu djelatnost i zdravstvenih radnika na području Republike Hrvatske koji će omogućiti stanovništvu podjednake uvjete zdravstvene zaštite, naročito na primarnoj razini zdravstvene djelatnosti.
Članak 14.
Načelo cjelovitog pristupa primarne zdravstvene zaštite osigurava se provođenjem objedinjenih mjera za unapređenjem zdravlja i prevencijom bolesti te liječenjem i rehabilitacijom.
Članak 15.
Načelo specijaliziranog pristupa osigurava se organiziranjem i razvijanjem posebnih specijaliziranih kliničkih, javnozdravstvenih dostignuća i znanja te njihovom primjenom u praksi.
MJERE ZDRAVSTVENE ZAŠTITE
Članak 16.Mjere zdravstvene zaštite su:
1. zaštita od ekoloških čimbenika štetnih za zdravlje uključivši sve mjere za očuvanje, unapređenje, praćenje i poboljšanje zdravstvenih i higijenskih uvjeta za život i rad čovjeka,
2. provođenje zdravstvenog odgoja, prosvjećivanje i promicanje zdravlja s ciljem unapređenja duševne i tjelesne sposobnosti osoba,
3. otkrivanje i otklanjanje uzroka bolesti, odnosno sprječavanje i suzbijanje bolesti te ozljeda i njihovih posljedica,
4. mjere i aktivnosti za sprječavanje, pravovremeno otkrivanje i suzbijanje zaraznih i kroničnih masovnih bolesti,
5. mjere zdravstvene zaštite u vezi s radom i radnim okolišem (specifična zdravstvena zaštita radnika),
6. liječenje i rehabilitacija oboljelih, tjelesno i duševno oštećenih i ozlijeđenih osoba,
7. posebne mjere zdravstvene zaštite stanovništva starijeg od 65 godina života,
8. palijativna skrb za neizlječivo bolesne, odnosno umiruće,
9. osiguravanje cjelovite (preventivne, kurativne i rehabilitacijske) zdravstvene zaštite djece i mladeži te zaštite žena u vezi s planiranjem obitelji, trudnoćom, porođajem i majčinstvom,
10. opskrba lijekovima i medicinskim proizvodima za zdravstvenu zaštitu,
11. pregledi umrlih.
Članak 17.
Mjere zdravstvene zaštite provode se na temelju plana i programa mjera zdravstvene zaštite koje na prijedlog Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, donosi ministar nadležan za zdravstvo, po prethodno pribavljenom mišljenju nadležnih komora.
Članak 18.
Mjere zdravstvene zaštite u vezi s radom i radnim okolišem (specifična zdravstvena zaštita radnika) koje moraju osiguravati poslodavci su:
1. mjere za sprječavanje i otkrivanje profesionalnih bolesti, sprječavanje ozljeda na radu i pružanje odgovarajuće prve pomoći,
2. mjere za zaštitu zdravlja radnika koji su na radnom mjestu izloženi posebnim opasnostima za zdravlje,
3. mjere zdravstvene zaštite propisane posebnim propisima.
Članak 19.
Specifična zdravstvena zaštita radnika obuhvaća:
1. liječničke preglede radi utvrđivanja radne sposobnosti,
2. praćenje zdravstvenog stanja radnika,
3. identifikaciju i procjenu rizika za zdravlje na radnom mjestu,
4. sistematske kontrolne preglede radnika s obzirom na spol, dob i uvjete rada te pojavu profesionalnih bolesti, ozljeda na radu i kroničnih bolesti,
5. davanje savjeta o zdravlju, sigurnosti, higijeni rada, organizaciji i zaštitnim sredstvima,
6. preglede radnika koji se obvezno provode radi zaštite od štetnih utjecaja iz radnog okoliša i druge obvezne zdravstvene preglede,
7. organiziranje i pružanje prve pomoći i hitnih medicinskih intervencija na licu mjesta u procesu rada,
8. sudjelovanje u analizi ozljeda na radu i profesionalnih bolesti,
9. kontinuiranu skrb o boljoj prilagođenosti rada radnicima uključujući vrijeme, način i uvjete rada,
10. suradnju u obavještavanju, stručnom osposobljavanju i obrazovanju u djelatnosti medicine rada, higijene rada i organizacije rada,
11. ocjenjivanje uvjeta rada na pojedinom radnom mjestu radi zaštite od profesionalnih bolesti,
12. zdravstveni odgoj i zdravstveno prosvjećivanje radnika,
13. provođenje medicinski programiranoga aktivnog odmora radi poboljšanja radne sposobnosti radnika,
14. sudjelovanje u mjerama rehabilitacije radnika.
Sadržaj mjera specifične zdravstvene zaštite radnika propisuje pravilnikom ministar nadležan za zdravstvo na prijedlog Hrvatskog zavoda za medicinu rada, a uz suglasnost ministra nadležnog za poslove rada.
Sadržaj mjera specifične zdravstvene zaštite policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova, odnosno pripadnika Ministarstva obrane i Oružanih snaga Republike Hrvatske propisuje pravilnikom ministar nadležan za unutarnje poslove, odnosno ministar nadležan za obranu uz suglasnost ministra nadležnog za zdravstvo.
Članak 20.
Specifičnu zdravstvenu zaštitu radnici ostvaruju na temelju ugovora između poslodavca i zdravstvene ustanove, odnosno trgovačkog društva koje u svom sastavu ima djelatnost medicine rada, odnosno sa specijalistom medicine rada u privatnoj praksi.
Troškove specifične zdravstvene zaštite radnika snosi poslodavac, odnosno Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod) sukladno posebnim propisima.
PRAVA I DUŽNOSTI OSOBA U OSTVARIVANJU ZDRAVSTVENE ZAŠTITE
Članak 21.U ostvarivanju zdravstvene zaštite svaka osoba ima pravo na:
1. jednakost u cjelokupnom postupku ostvarivanja zdravstvene zaštite,
2. slobodan izbor doktora medicine i doktora stomatologije u skladu s odredbama ovoga Zakona i pravilima zdravstvenog osiguranja,
3. zdravstvenu uslugu standardizirane kvalitete i jednakog sadržaja,
4. prvu pomoć i hitnu medicinsku pomoć kada mu je ona potrebna,
5. slobodan izbor između više mogućih oblika medicinskih intervencija koje mu ponudi doktor medicine, odnosno doktor stomatologije, osim u slučaju neodgodive intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo život i zdravlje osobe ili izazvalo trajna oštećenja. Ako osoba nije sposobna donijeti ovakvu odluku ili je maloljetna, za donošenje odluke ovlašteni su: bračni drug, roditelji, punoljetna djeca te punoljetna braća i sestre i skrbnik, odnosno zakonski zastupnik te osobe. Traženje te suglasnosti nije obvezno ako bi zbog njezinog pribavljanja proteklo vrijeme zbog čega bi život osobe bio ugrožen, a ona u tom trenutku nije u stanju donijeti takvu odluku,
6. točno informiranje i pouku o svim pitanjima koja se tiču njezina zdravlja,
7. odbijanje promatranja, pregleda i liječenja od strane studenata i odbijanje svih drugih intervencija koje bi samostalno obavljali zdravstveni radnici prije položenoga stručnog ispita i ishođenog odobrenja za samostalan rad,
8. odbijanje da bude predmet znanstvenog istraživanja bez svoje suglasnosti, ili bilo kojega drugog pregleda ili medicinskog postupka koji ne služi dijagnosticiranju bolesti i njezinom liječenju,
9. povjerljivost svih podataka koji se odnose na stanje njezina zdravlja,
10. odbijanje pregleda i liječenja, uključivši tu i pravo da tijekom liječenja pisanim putem zatraži promjenu doktora medicine, odnosno doktora stomatologije iz razloga koji ne mora šire obrazlagati,
11. prihvaćanje ili odbijanje kirurške i druge medicinske intervencije na tijelu ako je pri svijesti i sposobna je za rasuđivanje. Za osobe koje nisu pri svijesti ili nisu sposobne za rasuđivanje suglasnost za medicinsku intervenciju daju osobe iz točke 5. ovoga stavka, osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije,
12. prehranu u skladu sa svojim svjetonazorom za vrijeme boravka u zdravstvenoj ustanovi,
13. obavljanje vjerskih obreda za vrijeme boravka u zdravstvenoj ustanovi u za to predviđenome prostoru,
14. pravo opremanja u mrtvačnici u slučaju smrti, uz primjenu vjerskih, odnosno drugih običaja vezanih uz iskaz pijeteta prema umrloj osobi.
Pravo prihvaćanja, odnosno odbijanja pojedinih dijagnostičkih ili terapijskih postupaka iz stavka 1. točke 7., 8. i 11. ovoga članka osoba izražava potpisivanjem suglasnosti, osim ako je za to nesposobna ili maloljetna.
Suglasnost za nesposobnu ili maloljetnu osobu iz stavka 2. ovoga članka potpisuje bračni drug, roditelj, punoljetno dijete, punoljetni brat i sestra, zakonski zastupnik ili skrbnik.
Članak 22.
Svaka osoba dužna je svoja prava na zdravstvenu zaštitu koristiti u skladu s odredbama ovoga Zakona i uputama o liječenju doktora medicine i doktora stomatologije i osobno je odgovorna zbog nepridržavanja tih uputa.
Svaka poslovno sposobna osoba suodgovorna je za očuvanje i unapređenje svoga zdravlja.
Pri korištenju svojih prava na zdravstvenu zaštitu svaka osoba obvezna je pridržavati se kućnog reda zdravstvene ustanove, trgovačkog društva koje obavlja zdravstvenu djelatnost, odnosno privatnoga zdravstvenog radnika.
Svaka osoba ima pravo neposredno ili pisanim putem zatražiti od ravnatelja zdravstvene ustanove, uprave ili osobe ovlaštene za vođenje poslova trgovačkog društva koje obavlja zdravstvenu djelatnost, odnosno privatnoga zdravstvenog radnika, zaštitu svojih prava s obzirom na kvalitetu, sadržaj i vrstu zdravstvene usluge koja mu se pruža.
Ravnatelj, uprava ili osoba ovlaštena za vođenje poslova trgovačkog društva koje obavlja zdravstvenu djelatnost, odnosno privatni zdravstveni radnik obvezni su bez odgađanja postupiti po prigovoru i o poduzetim mjerama pisanim putem obavijestiti osobu najkasnije u roku od osam dana.
Ako osoba nije zadovoljna poduzetim mjerama, zaštitu svojih prava može zatražiti kod ministra nadležnog za zdravstvo, nadležne komore, odnosno kod nadležnog suda.
III. ZDRAVSTVENA DJELATNOST
Članak 23.
Zdravstvena djelatnost je djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku koja se obavlja kao javna služba i koju po stručno-medicinskoj doktrini i uz uporabu medicinske tehnologije obavljaju zdravstveni radnici pri pružanju zdravstvene zaštite, pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom.
Zdravstvenu djelatnost na području zaštite mentalnoga zdravlja mogu obavljati i nezdravstveni radnici pod uvjetima i na način koje po prethodno pribavljenom mišljenju Hrvatske liječničke komore pravilnikom propisuje ministar nadležan za zdravstvo.
RAZINE ZDRAVSTVENE DJELATNOSTI
Članak 24.
Zdravstvena djelatnost obavlja se na primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini te na razini zdravstvenih zavoda.
Članak 25.
Zdravstvena zaštita na primarnoj razini obuhvaća:
– praćenje zdravstvenog stanja stanovnika i predlaganje mjera za zaštitu i unapređenje zdravlja stanovnika,
– sprječavanje i otkrivanje bolesti kao i liječenje i rehabilitaciju bolesnika,
– specifičnu preventivnu zdravstvenu zaštitu djece i mladeži, osobito u osnovnim i srednjim školama te visokim učilištima na svom području,
– zdravstvenu zaštitu žena,
– preventivnu zdravstvenu zaštitu rizičnih skupina i ostalih stanovnika u skladu s programima preventivne zdravstvene zaštite,
– savjetovanje, zdravstveno prosvjećivanje i promicanje zdravlja radi njegovog očuvanja i unapređenja,
– higijensko-epidemiološku zaštitu,
– sprječavanje, otkrivanje i liječenje bolesti zubi i usta s rehabilitacijom,
– zdravstvenu rehabilitaciju djece i mladeži s poremećajima u tjelesnom i duševnom razvoju,
– patronažne posjete, zdravstvenu njegu i liječenje u kući,
– medicinu rada,
– hitnu medicinsku pomoć te
– palijativnu skrb te
– zaštitu mentalnoga zdravlja.
Zdravstvena zaštita na primarnoj razini pruža se kroz djelatnosti:
– opće/obiteljske medicine,
– zdravstvene zaštite predškolske djece,
– preventivno-odgojnih mjera za zdravstvenu zaštitu školske djece i studenata,
– zdravstvene zaštite žena,
– stomatološke zdravstvene zaštite,
– higijensko-epidemiološke zdravstvene zaštite,
– medicine rada,
– zdravstvene zaštite mentalnoga zdravlja,
– patronažne zdravstvene zaštite,
– njege u kući bolesnika,
– hitne medicinske pomoći,
– palijativne skrbi,
– ljekarništva te
– laboratorijske dijagnostike.
Članak 26.
Zdravstvena djelatnost na primarnoj razini provodi se i organizira u timskom radu u kojem sudjeluju najmanje zdravstveni radnik visoke stručne spreme i zdravstveni radnik srednje stručne spreme.
Poslove u zdravstvenoj djelatnosti na primarnoj razini obavljaju doktori medicine, specijalisti obiteljske (opće) medicine, medicine rada, školske medicine, epidemiologije, zdravstvene ekologije, javnog zdravstva, doktori stomatologije, magistri farmacije i diplomirani inženjeri medicinske biokemije sa svojim suradnicima.
U zdravstvenoj djelatnosti na primarnoj razini poslove zdravstvene zaštite djece obavlja specijalist pedijatrije, poslove zdravstvene zaštite žena u vezi s trudnoćom, porođajem, materinstvom, planiranjem obitelji, ranim otkrivanjem malignih bolesti i liječenjem spolno prenosivih i drugih bolesti obavlja specijalist ginekologije, a poslove zaštite mentalnog zdravlja obavlja specijalist psihijatrije te nezdravstveni radnici visoke stručne spreme koji ispunjavaju uvjete propisane pravilnikom iz članka 23. stavka 2. ovoga Zakona.
U provođenju pojedinačnih mjera zdravstvene zaštite u zdravstvenoj djelatnosti na primarnoj razini, a posebno u zdravstvenoj zaštiti radnika, djece predškolskog i školskog uzrasta te zaštiti mentalnog zdravlja sudjeluje i psiholog, logoped i socijalni radnik, odnosno drugi stručnjaci za pojedina specifična pitanja te zaštite.
Zdravstveni radnici u zdravstvenoj djelatnosti na primarnoj razini u timskom radu surađuju sa zdravstvenim radnicima drugih specijalnosti u specijalističko-konzilijarnoj i bolničkoj zdravstvenoj zaštiti.
Članak 27.
Zdravstvena djelatnost na sekundarnoj razini obuhvaća specijalističko-konzilijarnu i bolničku djelatnost.
Članak 28.
Specijalističko-konzilijarna djelatnost u odnosu na zdravstvenu djelatnost na primarnoj razini obuhvaća složenije mjere i postupke u pogledu prevencije, dijagnosticiranja te liječenja bolesti i ozljeda, provođenja ambulantne rehabilitacije te medicinske rehabilitacije u kući korisnika, odnosno štićenika u ustanovama za socijalnu skrb.
Specijalističko-konzilijarna djelatnost za svoje potrebe mora imati osiguranu laboratorijsku i drugu dijagnostičku djelatnost.
Članak 29.
Bolnička djelatnost obuhvaća dijagnosticiranje, liječenje i medicinsku rehabilitaciju, zdravstvenu njegu te boravak i prehranu bolesnika u bolnicama.
Članak 30.
Zdravstvena djelatnost na tercijarnoj razini uz obavljanje zdravstvene djelatnosti iz članka 27. ovoga Zakona obuhvaća i pružanje najsloženijih oblika zdravstvene zaštite iz specijalističko-konzilijarnih i bolničkih djelatnosti, znanstvenoistraživački rad te izvođenje nastave na temelju ugovora za potrebe nastavnih ustanova zdravstvenog usmjerenja.
Nastava iz stavka 1. ovoga članka može se obavljati i na primarnoj i na sekundarnoj razini zdravstvene djelatnosti te na razini zdravstvenih zavoda.
Članak 31.
Zdravstvena djelatnost na tercijarnoj razini obuhvaća djelatnost klinika, kliničkih bolnica i kliničkih bolničkih centara.
Članak 32.
Djelatnost zdravstvenih zavoda dio je zdravstvene djelatnosti koja se obavlja na primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini zdravstvene djelatnosti, a obuhvaća javno-zdravstvenu djelatnost, djelatnost medicine rada, djelatnost transfuzijske medicine i djelatnost zaštite mentalnog zdravlja.
Zdravstvena djelatnost na razini državnih zdravstvenih zavoda obuhvaća javno-zdravstvenu djelatnost, djelatnost medicine rada, djelatnost transfuzijske medicine i djelatnost zaštite mentalnog zdravlja.
Zdravstvena djelatnost na razini zdravstvenih zavoda jedinica područne (regionalne) samouprave obuhvaća javnozdravstvenu djelatnost.
Članak 33.
Ljekarnička djelatnost je dio zdravstvene djelatnosti koja se obavlja na primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini zdravstvene zaštite, a obuhvaća opskrbu stanovništva lijekovima i medicinskim proizvodima u skladu s posebnim zakonom.
Ljekarnička djelatnost obavlja se samo u sklopu osnovne mreže zdravstvene djelatnosti.
Iznimno od odredbe stavka 2. ovoga članka, dio ljekarničke djelatnosti koji se odnosi na galenske laboratorije i laboratorije za provjeru kakvoće galenskih pripravaka i identifikaciju ljekovitih tvari obavlja se izvan osnovne mreže zdravstvene djelatnosti.
SADRŽAJ I ORGANIZACIJSKI OBLICI ZDRAVSTVENE DJELATNOSTI
1. Uvjeti i način obavljanja zdravstvene djelatnosti
Članak 34.
Zdravstvenu djelatnost obavljaju zdravstvene ustanove, trgovačka društva i privatni zdravstveni radnici pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom, Zakonom o zdravstvenom osiguranju, Zakonom o ustanovama i Zakonom o trgovačkim društvima.
Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, zdravstvenu djelatnost mogu obavljati i druge pravne i fizičke osobe u skladu s posebnim zakonom.
Zdravstvenu djelatnost obavljaju i ustrojbene jedinice Ministarstva obrane i Oružanih snaga Republike Hrvatske u skladu s posebnim propisima.
Članak 35.
Zdravstvena djelatnost obavlja se u sklopu osnovne mreže zdravstvene djelatnosti.
Zdravstvena djelatnost može se obavljati i izvan osnovne mreže zdravstvene djelatnosti u skladu s odredbama ovoga Zakona.
Članak 36.
Osnovnom mrežom zdravstvene djelatnosti određuje se za područje Republike Hrvatske, odnosno jedinice područne (regionalne) samouprave potreban broj zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava te privatnih zdravstvenih radnika s kojima Zavod sklapa ugovor o provođenju zdravstvene zaštite.
Članak 37.
Mjerila za određivanje osnovne mreže zdravstvene djelatnosti utvrđuju se planom zdravstvene zaštite uvažavajući:
– zdravstveno stanje, broj, dobnu i socijalnu strukturu stanovništva,
– jednake uvjete, odnosno mogućnosti za korištenje zdravstvenih usluga,
– potreban opseg pojedine djelatnosti iz članka 24. ovoga Zakona,
– stupanj urbanizacije područja, prometne povezanosti, specifičnosti naseljenosti te dostupnosti na demografski ugroženim područjima, osobito na otocima,
– utjecaj okoliša na zdravlje stanovništva i
– gospodarske mogućnosti.
Članak 38.
Osnovnu mrežu zdravstvene djelatnosti na prijedlog ministra nadležnog za zdravstvo, po prethodno pribavljenom mišljenju Zavoda, Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, nadležnih komora i predstavničkih tijela jedinica područne (regionalne) samouprave donosi Vlada Republike Hrvatske.
Članak 39.
Zdravstvena djelatnost mora biti organizirana tako da je stanovništvu Republike Hrvatske uvijek osigurana i dostupna hitna medicinska pomoć, uključivši hitan prijevoz.
2. Osnivanje i organiziranje zdravstvenih ustanova
Članak 40.
Državni zdravstveni zavod, kliniku kao samostalnu ustanovu, kliničku bolnicu i klinički bolnički centar može osnovati Republika Hrvatska.
Kliniku kao samostalnu ustanovu može osnovati i županija i druga pravna osoba, osim jedinica lokalne samouprave.
Opću bolnicu može osnovati županija i grad.
Specijalnu bolnicu može osnovati županija, grad i druga pravna osoba osim općine.
Dom zdravlja, ustanovu za hitnu medicinsku pomoć i zavod za javno zdravstvo može osnovati županija.
Polikliniku, lječilište, ustanovu za zdravstvenu njegu i ljekarničku ustanovu mogu osnovati županija i druga pravna i fizička osoba.
Članak 41.
Zdravstvena ustanova čiji je osnivač pravna osoba te zdravstvena ustanova čiji je osnivač fizička osoba ne može obavljati djelatnost državnih zdravstvenih zavoda.
Zdravstvena ustanova čiji je osnivač pravna osoba, osim županije, te zdravstvena ustanova čiji je osnivač fizička osoba ne može obavljati cjelovitu djelatnost zdravstvenih zavoda, doma zdravlja i ustanove za hitnu medicinsku pomoć.
Članak 42.
Osnivač zdravstvene ustanove donosi akt o osnivanju koji naročito sadrži:
– naziv, odnosno ime te sjedište, odnosno prebivalište osnivača,
– naziv i sjedište zdravstvene ustanove,
– djelatnost zdravstvene ustanove,
– uvjete i način osiguranja prostora i opreme,
– odredbe o sredstvima koja su ustanovi potrebna za osnivanje i početak rada te načinu njihova pribavljanja ili osiguranja,
– prava i obveze osnivača u pogledu obavljanja djelatnosti zbog koje se zdravstvena ustanova osniva,
– tijela zdravstvene ustanove te odredbe o upravljanju zdravstvenom ustanovom i vođenju njezinih poslova,
– rok za donošenje statuta.
Članak 43.
Osnivač zdravstvene ustanove dužan je od ministarstva nadležnog za zdravstvo zatražiti ocjenu sukladnosti akta o osnivanju sa Zakonom o ustanovama i ovim Zakonom.
Članak 44.
Zahtjevu za ocjenu sukladnosti akta o osnivanju osnivač zdravstvene ustanove obvezan je priložiti mišljenje o opravdanosti osnivanja zdravstvene ustanove u osnovnoj mreži zdravstvene djelatnosti.
Mišljenje o opravdanosti osnivanja zdravstvene ustanove u osnovnoj mreži zdravstvene djelatnosti daju Zavod i nadležna komora.
Mišljenje o opravdanosti osnivanja zdravstvene ustanove izvan mreže osnovne zdravstvene djelatnosti daje nadležna komora.
Postupak i način davanja mišljenja Zavoda o opravdanosti osnivanja zdravstvene ustanove u osnovnoj mreži zdravstvene djelatnosti određuje se općim aktom koji donosi Zavod uz suglasnost ministra nadležnog za zdravstvo.
Postupak i način davanja mišljenja komore o opravdanosti osnivanja zdravstvene ustanove u osnovnoj mreži zdravstvene djelatnosti, odnosno izvan mreže osnovne zdravstvene djelatnosti određuje se općim aktom koji donosi komora uz suglasnost ministra nadležnog za zdravstvo.
Članak 45.
Ministarstvo nadležno za zdravstvo rješenjem utvrđuje da je akt o osnivanju zdravstvene ustanove u skladu s ovim Zakonom.
Protiv rješenja iz stavka 1. ovoga članka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.
Članak 46.
Zdravstvena ustanova prije početka rada upisuje se u sudski registar.
Upisom u sudski registar zdravstvena ustanova stječe svojstvo pravne osobe.
Članak 47.
Zdravstvena ustanova ne može započeti s radom dok ministar nadležan za zdravstvo rješenjem ne utvrdi da su ispunjeni uvjeti za početak rada s obzirom na prostor, radnike i medicinsko—tehničku opremu.
Uvjete u pogledu prostora, radnika i medicinsko-tehničke opreme pravilnikom propisuje ministar nadležan za zdravstvo uz prethodno pribavljeno mišljenje nadležnih komora.
Zahtjev za izdavanjem rješenja o početku rada osnivač je obvezan podnijeti u roku od godine dana od dana izdavanja rješenja iz članka 45. ovoga Zakona.
Članak 48.
Odredbe članka 43. do 47. ovoga Zakona primjenjuju se i u slučaju proširenja ili promjene djelatnosti.
Članak 49.
Promjena djelatnosti zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika Hrvatska ne može se obaviti bez suglasnosti ministra nadležnog za zdravstvo.
Članak 50.
Zdravstvena ustanova prestaje s radom ako:
– osnivač donese odluku o prestanku rada,
– više ne postoji potreba za obavljanjem djelatnosti za koju je osnovana, a nema mogućnosti da se preustroji za obavljanje druge zdravstvene djelatnosti,
– ne ispunjava zakonom propisane uvjete za obavljanje djelatnosti.
Prijedlog za prestanak rada zdravstvene ustanove može podnijeti osnivač, nadležna komora te Zavod za zdravstvene ustanove u osnovnoj mreži zdravstvene djelatnosti.
Rješenje o prestanku rada zdravstvene ustanove donosi ministar nadležan za zdravstvo.
Protiv rješenja iz stavka 3. ovoga članka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.
Zdravstvena ustanova gubi svojstvo pravne osobe upisom brisanja iz sudskog registra ustanova.
Članak 51.
Sredstva za rad zdravstvena ustanova u osnovnoj mreži zdravstvene djelatnosti može ostvariti:
– ugovorom sa Zavodom,
– ugovorom s ministarstvom nadležnim za zdravstvo, odnosno drugim tijelima državne vlasti za poslove koji se na osnovi zakona financiraju iz državnog proračuna,
– ugovorom sa fakultetima i drugim visokim učilištima zdravstvenog usmjerenja,
– iz sredstava osnivača u skladu s aktom o osnivanju,
– ugovorom s jedinicom područne (regionalne) samouprave,
– ugovorom s jedinicom lokalne samouprave,
– ugovorom s dobrovoljnim osiguravateljima,
– ugovorom s trgovačkim društvima i drugim pravnim osobama za provedbu posebnih projekata,
– iz sudjelovanja korisnika zdravstvene zaštite u pokriću dijela ili ukupnih troškova zdravstvene zaštite,
– iz drugih izvora na način i pod uvjetima određenim zakonom, aktom o osnivanju i statutom zdravstvene ustanove.
Zdravstvena ustanova izvan osnovne mreže zdravstvene djelatnosti, sredstva za rad može ostvariti po osnovama iz stavka 1. ovoga članka, izuzev osnova iz podstavka 1. toga stavka, a sukladno aktu o osnivanju i statutu zdravstvene ustanove.Članak 52.
Ako u obavljanju djelatnosti zdravstvene ustanove nastane gubitak, taj gubitak pokriva osnivač sukladno Zakonu o ustanovama.
3. Tijela zdravstvene ustanove
Upravno vijeće
Članak 53.
Upravno vijeće upravlja zdravstvenom ustanovom i nadzire rad uprave.
Upravu zdravstvene ustanove iz stavka 1. ovoga članka sukladno statutu zdravstvene ustanove čine ravnatelj, zamjenik, odnosno pomoćnik ravnatelja, a u bolničkim zdravstvenim ustanovama i glavna medicinska sestra bolnice.
Upravno vijeće zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika Hrvatska ima pet članova i čine ga predstavnici:
– osnivača (predsjednik i 2 člana),
– radnika ustanove (2 člana).
Upravno vijeće zdravstvene ustanove čiji je osnivač županija i grad ima pet članova i čine ga predstavnici:
– osnivača (predsjednik i 2 člana),
– radnika ustanove (2 člana).
Članove upravnog vijeća iz stavka 3. podstavka 1. ovoga članka imenuje osnivač na prijedlog ministra nadležnog za zdravstvo, a članove upravnog vijeća iz stavka 4. podstavka 1. ovoga članka imenuje osnivač na prijedlog pročelnika ureda upravnog tijela županije nadležnog za zdravstvo.
Jednog člana upravnog vijeća iz podstavka 2. stavka 3. i 4. ovoga članka imenuje radničko vijeće zdravstvene ustanove, a jednog člana stručno vijeće zdravstvene ustanove iz redova radnika ustanove s visokom stručnom spremom.
Mandat članova upravnog vijeća traje četiri godine.
Visinu naknade za rad članova upravnog vijeća utvrđuje ministar nadležan za zdravstvo, a isplaćuje se iz sredstava zdravstvene ustanove.
Članak 54.
Upravno vijeće zdravstvene ustanove:
– donosi statut uz suglasnost osnivača,
– donosi druge opće akte,
– donosi program rada i razvoja,
– nadzire izvršenje programa rada i razvoja zdravstvene ustanove,
– donosi financijski plan i završni račun,
– predlaže osnivaču promjenu ili proširenje djelatnosti,
– donosi odluke u drugom stupnju u predmetima u kojima se odlučuje o pojedinim pravima radnika,
– raspravlja i odlučuje o izvješćima ravnatelja najmanje svaka tri mjeseca,
– obavlja i druge statutom propisane poslove.
Upravno vijeće donosi odluke natpolovičnom većinom ukupnog broja članova.
Ravnatelj
Članak 55.
Ravnatelj zdravstvene ustanove imenuje se na temelju natječaja.
Ravnatelja zdravstvene ustanove imenuje i razrješuje upravno vijeće.
Ravnatelj zdravstvene ustanove mora imati visoku stručnu spremu te najmanje pet godina radnog iskustva u struci i ispunjavati druge uvjete propisane aktom o osnivanju, odnosno statutom.
Ako ravnatelj zdravstvene ustanove nema visoku stručnu spremu zdravstvenog usmjerenja, njegov zamjenik ili pomoćnik mora imati visoku stručnu spremu zdravstvenog usmjerenja i najmanje pet godina radnog iskustva.
Zamjenika ravnatelja imenuje i razrješuje upravno vijeće zdravstvene ustanove na prijedlog ravnatelja.
U kliničkim ustanovama ravnatelj mora imati pomoćnika za nastavu.
Mandat ravnatelja traje četiri godine. Po isteku mandata ista osoba može, na temelju natječaja ponovno biti imenovana za ravnatelja.
Članak 56.
Iznimno od odredbe članka 55. stavka 2. ovoga Zakona, ravnatelja zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika Hrvatska imenuje i razrješuje upravno vijeće uz suglasnost ministra nadležnog za zdravstvo.
Članak 57.
Ravnatelj organizira i vodi poslovanje, predstavlja i zastupa zdravstvenu ustanovu i odgovoran je za zakonitost rada.
Ravnatelj podnosi upravnom vijeću pisano izvješće o cjelokupnom poslovanju zdravstvene ustanove jednom tromjesečno.
Ravnatelj sudjeluje u radu upravnog vijeća bez prava odlučivanja.
Članak 58.
Ravnatelj može biti razriješen i prije isteka vremena na koje je imenovan.
Upravno vijeće dužno je razriješiti ravnatelja i prije isteka mandata za koji je izabran ako:
– ravnatelj to osobno zahtijeva,
– nastane neki od razloga koji po posebnim propisima ili propisima kojima se uređuju radni odnosi dovode do prestanka ugovora o radu,
– ne izvršava ugovorne obveze prema Zavodu,
– ne provodi program rada i razvoja zdravstvene ustanove koji je donijelo upravno vijeće,
– ako u obavljanju djelatnosti zdravstvene ustanove nastane neopravdani gubitak koji pokriva osnivač sukladno članku 52. ovoga Zakona,
– u svojem radu krši propise i opće akte zdravstvene ustanove ili neopravdano ne izvršava odluke upravnog vijeća ili postupa u suprotnosti s njima,
– svojim nesavjesnim ili nepravilnim radom prouzroči zdravstvenoj ustanovi veću štetu, zanemaruje ili nemarno obavlja svoju dužnost tako da su nastale ili mogu nastati veće smetnje u obavljanju djelatnosti ustanove,
– ako je nalazom zdravstvene inspekcije ustanovljena povreda propisa i općih akata zdravstvene ustanove ili nepravilnost u radu ravnatelja.
Ako upravno vijeće ne razriješi ravnatelja iz razloga propisanih u stavku 2. ovoga članka u roku od 30 dana od dana saznanja za neki od razloga, rješenje o razrješenju ravnatelja donosi ministar nadležan za zdravstvo.
Protiv rješenja iz stavka 3. ovoga članka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.
Upravno vijeće mora prije donošenja odluke o razrješenju obavijestiti ravnatelja o razlozima za razrješenje i dati mu mogućnost da se o njima pisano izjasni.
Članak 59.
Ravnatelj je dužan jedanput godišnje ministru nadležnom za zdravstvo podnijeti pisano izvješće o broju osoba umrlih u zdravstvenoj ustanovi tijekom godine te o uzrocima njihove smrti.
U izvanrednim okolnostima, ako je ugrožen proces pružanja zdravstvene zaštite ili postoji neposredna opasnost po život i zdravlje osoba ravnatelj je dužan o tim okolnostima bez odgađanja obavijestiti ministarstvo nadležno za zdravstvo i Hrvatski zavod za javno zdravstvo.
Stručno vijeće
Članak 60.
Stručno vijeće zdravstvene ustanove jest savjetodavno tijelo ravnatelju.
Članove stručnog vijeća na prijedlog stručnih kolegija ustrojbenih jedinica zdravstvene ustanove imenuje ravnatelj.
U radu stručnog vijeća mogu sudjelovati i zdravstveni suradnici.
Ravnatelj doma zdravlja u stručno vijeće može imenovati zdravstvene radnike – zakupce jedinica zakupa doma zdravlja.
Članak 61.
Ravnatelj zdravstvene ustanove ne može biti predsjednik niti član stručnog vijeća.
Stručno vijeće sastaje se najmanje jedanput u 30 dana.
Članak 62.
Stručno vijeće zdravstvene ustanove:
– raspravlja i odlučuje o pitanjima iz područja stručnog rada ustanove,
– predlaže stručna rješenja u sklopu djelatnosti zdravstvene ustanove,
– predlaže stručne temelje za program rada i razvoja zdravstvene ustanove,
– predlaže mjere za unapređenje kvalitete rada u zdravstvenoj ustanovi,
– daje upravnom vijeću i ravnatelju mišljenja i prijedloge glede organizacije rada i uvjeta za razvoj zdravstvene djelatnosti,
– predlaže specijalističko usavršavanje zdravstvenih radnika te stručno usavršavanje iz područja uže specijalnosti zdravstvenih radnika za potrebe zdravstvene ustanove,
– predlaže upravnom vijeću obavljanje poslova zdravstvenih radnika izvan punog radnog vremena u slučajevima od posebnog interesa za građane i rad zdravstvene ustanove,
– skrbi o provedbi unutarnjeg nadzora nad stručnim radom zdravstvenih radnika ustanove,
– obavlja i druge poslove propisane statutom.
Stručni kolegij
Članak 63.
Stručni kolegij jest tijelo koje u svakoj zdravstvenoj djelatnosti zdravstvene ustanove razmatra pitanja iz područja stručnog rada te djelatnosti.
Sastav i način rada stručnog kolegija uređuje se statutom zdravstvene ustanove.
Etičko povjerenstvo
Članak 64.
Etičko povjerenstvo zdravstvene ustanove jest tijelo koje osigurava obavljanje djelatnosti ustanove na načelima medicinske etike i deontologije.
Etičko povjerenstvo imenuje upravno vijeće i sačinjava ga najmanje pet članova, od toga jedna trećina članova suprotnog spola, s time da najmanje jedan član etičkog povjerenstva treba biti predstavnik nemedicinskih struka i najmanje jedan član koji nije radnik zdravstvene ustanove.
Upravno vijeće imenuje i zamjenike članova etičkog povjerenstva.
Broj članova i sastav etičkog povjerenstva sukladno odredbama stavka 2. i 3. ovoga članka uređuje se statutom zdravstvene ustanove.
Za obavljanje poslova iz stavka 1. ovoga članka zdravstvena ustanova čiji je osnivač pravna i fizička osoba može ovlastiti etičko povjerenstvo druge zdravstvene ustanove.
Etičko povjerenstvo donosi poslovnik o svome radu.
Članak 65.
Etičko povjerenstvo zdravstvene ustanove:
– prati primjenu etičkih i deontoloških načela zdravstvene struke u obavljanju djelatnosti zdravstvene ustanove,
– nadzire ispitivanje lijekova i medicinskih proizvoda,
– odobrava znanstvena istraživanja u zdravstvenoj ustanovi,
– odobrava klinička ispitivanja lijekova i nadzire njihovo provođenje,
– nadzire uzimanje dijelova ljudskog tijela nakon obdukcije u medicinske i znanstveno-nastavne svrhe,
– rješava i druga etička pitanja u obavljanju djelatnosti zdravstvene ustanove.
4. Akti zdravstvenih ustanova
Članak 66.
Akti zdravstvenih ustanova su statut i drugi opći akti.
Statut je osnovni opći akt zdravstvene ustanove kojim se osobito uređuje:
– organizacija zdravstvene ustanove,
– način odlučivanja ravnatelja i upravnog vijeća, po kojem ravnatelj donosi sve odluke u svezi s poslovanjem u zdravstvenoj ustanovi, osim odluka propisanih u članku 54. ovoga Zakona,
– druga prava i obveze ravnatelja i upravnog vijeća,
– način izbora, sastav i rad stručnog kolegija,
– druga pitanja važna za obavljanje zdravstvene djelatnosti, kao i za rad i poslovanje zdravstvene ustanove.
Članak 67.
Upravljanje i akti zdravstvenih ustanova čiji je osnivač pravna osoba, osim zdravstvenih ustanova čiji je osnivač jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave te zdravstvenih ustanova čiji je osnivač fizička osoba uređuju se aktom o osnivanju, odnosno statutom zdravstvene ustanove, sukladno Zakonu o ustanovama.
IV. ZDRAVSTVENE USTANOVE NA PRIMARNOJ RAZINI ZDRAVSTVENE DJELATNOSTI
1. Dom zdravlja
Članak 68.
Dom zdravlja je zdravstvena ustanova za pružanje zdravstvene zaštite stanovništvu određenog područja u sklopu zdravstvene djelatnosti na primarnoj razini.
Na području županije osniva se jedan dom zdravlja, a na području Grada Zagreba tri doma zdravlja.
Članak 69.
Dom zdravlja u svom sastavu mora imati obiteljsku (opću) medicinu, stomatološku zdravstvenu zaštitu, zdravstvenu zaštitu žena, dojenčadi i predškolske djece i starijih osoba, zaštitu mentalnog zdravlja i patronažnu zdravstvenu zaštitu.
Dom zdravlja na svom području mora osigurati i hitnu medicinsku pomoć, medicinu rada, zdravstvenu njegu, palijativnu skrb bolesnika, laboratorijsku, radiološku i drugu dijagnostiku, ako obavljanje tih djelatnosti nije drukčije organizirano.
Dom zdravlja može organizirati radne jedinice za obavljanje djelatnosti iz stavka 1. i 2. ovoga članka, u skladu s osnovnom mrežom zdrastvene djelatnosti.
Dom zdravlja može organizirati, u skladu s osnovnom mrežom zdravstvene djelatnosti, radne jedinice za obavljanje pojedinih specijalističkih djelatnosti, ako to zahtijevaju posebne potrebe s obzirom na zdravstveno stanje stanovništva i kada bi pružanje zdravstvene zaštite u poliklinici ili bolnici otežavalo provođenje te zaštite.
Ako se u domu zdravlja obavlja specijalistička djelatnost, onda je ona pod stručnim nadzorom bolnice koju određuje ministar nadležan za zdravstvo.
Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, na područjima sa specifičnim potrebama pružanja zdravstvene zaštite stanovništvu, u skladu sa osnovnom mrežom zdravstvene djelatnosti u domu zdravlja mogu se organizirati i rodilište te stacionar za dijagnostiku i liječenje akutnih bolesnika.
Članak 70.
Dio djelatnosti doma zdravlja može se obavljati u privatnoj praksi davanjem u zakup dijelova domova zdravlja (u daljnjem tekstu: jedinica zakupa) zdravstvenim radnicima koji ispunjavaju uvjete propisane ovim Zakonom.
Privatna praksa iz stavka 1. ovoga članka obavlja se u djelatnostima obiteljske (opće) medicine, stomatološke zdravstvene zaštite, zdravstvene zaštite žena, dojenčadi i predškolske djece te laboratorijske dijagnostike.
Članak 71.
Privatna praksa iz članka 70. stavka 1. ovoga Zakona ne može se obavljati u sljedećim djelatnostima doma zdravlja:
– zaštita mentalnog zdravlja,
– patronažna zdravstvena zaštita,
– hitna medicinska pomoć,
– zdravstvena njega i palijativna skrb bolesnika,
– prostorije i medicinsko-tehnička i druga oprema dijagnostičke djelatnosti radiologije,
– rodilištu,
– stacionaru za privremeni smještaj bolesnika.
Članak 72.
Jedinica zakupa daje se u zakup zdravstvenom radniku visoke stručne spreme koji u radnom odnosu na neodređeno vrijeme u domu zdravlja radi u jedinici zakupa najmanje posljednju godinu.
Zdravstveni radnik iz stavka 1. ovoga članka mora ispunjavati uvjete iz članka 139. ovoga Zakona, propisane za obavljanje privatne prakse za zdravstvene radnike visoke stručne spreme.
Iznimno od stavka 1. ovoga članka, zubotehnički laboratorij može se dati u zakup zdravstvenom radniku srednje stručne spreme – zubnom tehničaru koji u radnom odnosu na neodređeno vrijeme u domu zdravlja radi u tom laboratoriju najmanje posljednju godinu.
Zdravstveni radnik iz stavka 3. ovoga članka mora ispunjavati uvjete iz članka 141. ovoga Zakona propisane za obavljanje privatne prakse za zdravstvene radnike srednje stručne spreme.
Članak 73.
Na ugovor o radu zdravstvenog radnika koji je do zakupa jedinice zakupa radio u timu sa zdravstvenim radnikom iz članka 72. stavka 1. ovoga Zakona primjenjuju se propisi radnog prava o prijenosu ugovora o radu na novog poslodavca.
Članak 74.
Dom zdravlja može sklopiti zajednički ugovor o zakupu sa zakupcima dviju ili više jedinica zakupa, ako oni za to pokažu interes (grupna praksa).
Ako u pojedinoj jedinici zakupa rade dva ili više zdravstvenih radnika visoke ili srednje stručne spreme ti radnici zaključuju ugovor o zakupu u obliku grupne prakse i zajednički ugovor o provođenju zdravstvene zaštite sa Zavodom.
Članak 75.
Posebni uvjeti i postupak za davanje u zakup jedinica zakupa utvrđuju se pravilnikom koji uz prethodno pribavljeno mišljenje nadležne komore donosi ministar nadležan za zdravstvo.
Na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o zakupu jedinice zakupa koje nije uređeno ovim zakonom ili propisom iz stavka 1. ovoga članka primjenjuju se opći propisi obveznog prava.
2. Ustanova za hitnu medicinsku pomoć
Članak 76.
Ustanova za hitnu medicinsku pomoć jest zdravstvena ustanova koja provodi mjere hitne medicinske pomoći i osigurava prijevoz oboljelih, stradalih i ozlijeđenih u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu i pruža medicinsku pomoć za vrijeme prijevoza.
Članak 77.
Iznimno od odredbe članka 76. ovoga Zakona, prijevoz u svrhu pružanja zdravstvenih usluga mogu obavljati i druge pravne i fizičke osobe koje imaju odobrenje ministra nadležnog za zdravstvo za obavljanje te djelatnosti.
Odobrenje iz stavka 1. ovoga članka daje se rješenjem protiv kojeg nije dopuštena žalba, već se protiv toga rješenja može pokrenuti upravni spor.
Uvjete u pogledu opreme i zdravstvenih radnika koje moraju ispunjavati pravne osobe za davanje odobrenja iz stavka 1. ovoga članka propisat će pravilnikom ministar nadležan za zdravstvo.
Članak 78.
Uvjete, organizaciju i način rada hitne medicinske pomoći utvrdit će pravilnikom ministar nadležan za zdravstvo.
3. Ustanova za zdravstvenu njegu
Članak 79.
Ustanova za zdravstvenu njegu jest zdravstvena ustanova koja provodi zdravstvenu njegu i rehabilitaciju bolesnika po uputama doktora medicine.
Ustanova iz stavka 1. ovoga članka može privremeno stacionarno zbrinjavati bolesnike kojima je potrebna zdravstvena njega i rehabilitacija.
4. Ljekarnička ustanova
Članak 80.
Ljekarnička ustanova jest zdravstvena ustanova koja obavlja ljekarničku djelatnost sukladno posebnom zakonu.
5. Ustanova za palijativnu skrb
Članak 81.
Ustanova za palijativnu skrb jest zdravstvena ustanova koja ima palijativni inetrdisciplinarni tim kućnih posjeta (liječnik, medicinska sestra, fizikalni terapeut, socijalni radnik s posebnom naobrazbom za pristup umirućem) ambulantu za bol i palijativnu skrb te dnevni boravak.
V. ZDRAVSTVENE USTANOVE NA SEKUNDARNOJ RAZINI ZDRAVSTVENE DJELATNOSTI
1. Poliklinika
Članak 82.
Poliklinika jest zdravstvena ustanova u kojoj se obavlja specijalističko-konzilijarna zdravstvena zaštita, dijagnostika i medicinska rehabilitacija, osim bolničkog liječenja.
Poliklinika se osniva kao zdravstvena ustanova ili kao dio zdravstvene ustanove.
Poliklinika ovisno o djelatnostima za koje se osniva može osigurati uvjete za dnevnu bolnicu.
Kad se poliklinika osniva kao samostalna zdravstvena ustanova, djelatnost mora obavljati najmanje u dvije ordinacije različitih ili istih specijalističkih ili užih specijalističkih djelatnosti, odnosno u jednoj ordinaciji specijalističke, odnosno uže specijalističke djelatnosti i laboratoriju.
Poliklinika mora za svaku svoju djelatnost zapošljavati u radnom odnosu na neodređeno vrijeme najmanje jednog doktora medicine, odnosno stomatologije specijalista odgovarajuće grane specijalnosti, ovisno o djelatnostima poliklinike.
Ako poliklinika ima medicinsko-biokemijski laboratorij mora zapošljavati u radnom odnosu na neodređeno vrijeme najmanje jednog doktora medicine i jednog diplomiranog inženjera medicinske biokemije specijalista.
2. Bolnica
Članak 83.
Bolnica jest zdravstvena ustanova koja obavlja djelatnost dijagnostike, liječenja, medicinske rehabilitacije i zdravstvene njege bolesnika te osigurava boravak i prehranu bolesnika.
Djelatnost iz stavka 1. ovoga članka obavlja se u općim i specijalnim bolnicama.
Članak 84.
Opća bolnica jest zdravstvena ustanova koja obavlja najmanje djelatnosti kirurgije, interne medicine, pedijatrije te ginekologije i porodiljstva i ima posteljne, dijagnostičke i druge mogućnosti prilagođene svojoj namjeni.
Ako u gradu opće bolnice bolničku djelatnost obavlja i specijalna bolnica za dječje bolesti, odnosno za ginekologiju i porodiljstvo, opća bolnica ne mora imati radnu jedinicu za pedijatriju, odnosno za ginekologiju i porodiljstvo.
Članak 85.
Specijalna bolnica jest zdravstvena ustanova za specijalističko-konzilijarno i bolničko liječenje određenih bolesti ili određenih dobnih skupina stanovništva, koja osim uvjeta iz članka 86. ovoga Zakona ima posteljne, dijagnostičke i druge mogućnosti prilagođene svojoj namjeni.
Članak 86.
Bolnica mora u svom sastavu imati jedinice za:
– specijalističko-konzilijarno liječenje,
– radiološku, laboratorijsku i drugu medicinsko-laboratorijsku dijagnostiku,
– opskrbu lijekovima i medicinskim proizvodima,
– hitnu medicinsku pomoć, ako to zahtijeva priroda njezina rada.
Bolnica mora imati osiguranu:
– medicinsku rehabilitaciju,
– patologiju,
– citološku i mikrobiološku dijagnostiku,
– opskrbu krvlju i krvnim pripravcima te anesteziologiju ako to zahtijeva priroda njezina rada.
Članak 87.
Kategorije bolnica s obzirom na opseg njihovog stručnog rada, kapacitete, organizaciju rada te zastupljenost stručnih jedinica, kadrova, prostora i opreme za razvrstavanje bolnica u kategorije pravilnikom određuje ministar nadležan za zdravstvo.
Postupak i način akreditacije bolnica za razvrstavanje prema kvaliteti rada pravilnikom propisuje ministar nadležan za zdravstvo uz prethodno pribavljeno mišljenje nadležne komore.
Članak 88.
Iznimno od članka 85. ovoga Zakona specijalne bolnice mogu osigurati mjere socijalne skrbi u skladu s propisima iz područja socijalne skrbi.
Troškovi mjera iz stavka 1. ovoga članka podmiruju se iz sredstava socijalne skrbi.
Specijalne bolnice mogu pružati zdravstvene usluge u turizmu u skladu s posebnim propisima.
3. Lječilište
Članak 89.
Lječilište jest zdravstvena ustanova u kojoj se prirodnim ljekovitim izvorima provodi preventivna zdravstvena zaštita, specijalistička i bolnička rehabilitacija.
Lječilište može pružati zdravstvene usluge u turizmu u skladu s posebnim propisima.
VI. ZDRAVSTVENE USTANOVE NA TERCIJARNOJ RAZINI ZDRAVSTVENE DJELATNOSTI
Kliničke ustanove
Članak 90.
Kliničke ustanove su klinika, klinička bolnica i klinički bolnički centar.
Klinika jest zdravstvena ustanova ili dio zdravstvene ustanove koja uz obavljanje zdravstvene djelatnosti iz članka 27. ovoga Zakona obavlja najsloženije oblike zdravstvene zaštite iz neke specijalističko-konzilijarne djelatnosti te se u njoj izvodi nastava visokih učilišta i provodi znanstvenoistraživački rad za djelatnost za koju je osnovana.
Klinički zavod jest dio zdravstvene ustanove koji ispunjava uvjete iz stavka 2. ovoga članka, a obavlja djelatnost dijagnostike.
Klinička bolnica jest opća bolnica u kojoj najmanje dvije od navedenih djelatnosti (interna medicina, kirurgija, pedijatrija, ginekologija i porodiljstvo) nose naziv klinika kao i najmanje još dvije druge djelatnosti drugih specijalnosti, odnosno dijagnostike.
Klinički bolnički centar jest opća bolnica u kojoj osim naziva klinika za djelatnost interne medicine, kirurgije, pedijatrije, ginekologije i porodiljstva, naziv klinika ima više od polovice ostalih specijalnosti i u kojima se izvodi više od polovice nastavnog programa medicinskog, stomatološkog, odnosno farmaceutsko-biokemijskog fakulteta.
Članak 91.
U kliničkim ustanovama organizira se nastava za studente visokih učilišta te dodiplomska i poslijediplomska nastava.
Kliničke ustanove ovlaštene su i obvezne organizirati i provoditi specijalističko usavršavanje i usavršavanje iz područja užih specijalnosti zdravstvenih radnika.
Članak 92.
Uvjete koje moraju ispunjavati klinike, kliničke bolnice i klinički bolnički centri za dodjelu naziva klinička ustanova utvrdit će pravilnikom ministar nadležan za zdravstvo uz suglasnost ministra nadležnog za znanost.
Naziv klinička ustanova iz stavka 1. ovoga članka dodjeljuje ministar nadležan za zdravstvo na prijedlog nadležnoga visokog učilišta.
Stjecanjem, odnosno gubitkom uvjeta za naziv klinika, klinička bolnica i klinički bolnički centar te dodjelom odgovarajućeg naziva zdravstvenoj ustanovi ili njenom dijelu ne prenose se osnivačka prava nad zdravstvenom ustanovom.
Članak 93.
Iznimno, zdravstvenoj ustanovi koja ne ispunjava uvjete iz članka 92. ovoga Zakona, visoko učilište zdravstvenoga usmjerenja ugovorom može povjeriti obavljanje dijela nastave uz suglasnost ministra nadležnog za zdravstvo.
Ministar nadležan za zdravstvo može odobriti izvođenje nastave, posebno dijelova praktičnog rada na primarnoj razini zdravstvene djelatnosti pod uvjetom sklopljenoga ugovora s visokim učilištem zdravstvenog usmjerenja.
Članak 94.
Nastavnici zdravstveni radnici koji izvode nastavu u zdravstvenim ustanovama za potrebe visokih učilišta zdravstvenoga usmjerenja mogu zasnovati istodobno radni odnos s jednom ili više zdravstvenih ustanova i jednim ili više visokih učilišta zdravstvenoga usmjerenja, na način da u svakoj ustanovi, odnosno visokom učilištu obavljaju poslove s nepunim radnim vremenom tako da njihovo puno radno vrijeme iznosi najviše 40 sati tjedno.
Zdravstvena ustanova i visoko učilište zdravstvenog usmjerenja ugovorom uređuju pitanja iz radnog odnosa u izvođenju nastave.
Način obavljanja poslova s nepunim radnim vremenom pri izvođenju nastave zdravstvenih radnika iz stavka 1. ovoga članka pravilnikom propisuje ministar nadležan za znanost uz suglasnost ministra nadležnog za zdravstvo.
Članak 95.
Fakultet zdravstvenog usmjerenja može u skladu sa posebnim zakonom osnovati unutarnje organizacijske cjeline u kojima se obavlja zdravstvena djelatnost za potrebe fakultetske nastave.
Unutarnje organizacijske cjeline iz stavka 1. ovoga članka osnivaju se i njihov rad uređuje se uz suglasnost ministra nadležnog za zdravstvo.
Za obavljanje zdravstvene djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka fakultet zdravstvenog usmjerenja ostvaruje sredstva ugovorom sa Zavodom.
VII. ZDRAVSTVENI ZAVODI
Članak 96.
Zdravstveni zavodi su državni zdravstveni zavodi i zavodi za javno zdravstvo jedinica područne (regionalne) samouprave.
Državni zdravstveni zavodi su zdravstvene ustanove za obavljanje stručnih i znanstvenoistraživačkih zdravstvenih djelatnosti iz okvira prava i dužnosti Republike Hrvatske na području javnozdravstvene djelatnosti, medicine rada, transfuzijske medicine te mentalnog zdravlja.
Državni zdravstveni zavodi su Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu, Hrvatski zavod za medicinu rada i Hrvatski zavod za mentalno zdravlje.
U sklopu djelatnosti iz stavka 2. ovoga članka državni zdravstveni zavodi obvezni su u utvrđenom djelokrugu rada obavljati i druge poslove na zahtjev ministarstva nadležno